HLADU MOJ

Srpi se još malo hladu moj,

strpi se dok ne uspijem izaći iz 

užeglog tijela, koje nije moje duše dom. 

Strpi se još malo da mi vidiš pravo lice,

nisu za mene ove ptice rugalice. 

Čekam od rođenja izlaz iz okova tame,

čekam i svijetlim iznutra,

da se rastope poput voska 

ove ćelije u kojima sam robovana. 

Lako im je bilo osuditi me...

lako im je bilo darovati mi otrovne strelice,

žao mi malene mene,

odrasla snašla se je. 

Osmijehom Duha Svetoga 

pobjedi neprijatelje. 

I boli me briga za kreštanje vrana,

na sikćanje zmijskih jezika.

Škrgute Bog zaustavlja. 

Ma lako mi je slađano moje sve,

al mi žao da Božje rešetaju nepravde. 

Samo se ti strpi ne zaboravi me.

Hladu moj dođi po mene. 

U svjetlosti blaženoj da 

sa tobom nestanem. 

Nek pobjedi ljubav nježna i mila,

nek pobjedi čuvar moga križa. 

Amen. 

Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 26.09.2021.

Da dotaknem molitveno, 

za mene od Boga oživljeno, 

križu mom darovano

da li bi umrla od uslišanja,

jer uvijek sam bila tijela izrugana...

U čvorovima nepravde 

kao u klupko zamotana!

Malo tko je vjerovao u moje ruže

i da su biseri moje molitvene suze! 

Kako i bi kada ljudi dušom ne vide,

da trnje moje nikog ne bode,

osim mene! 

Kao žalci otrovni, kao strelice tuge

ljubav moju progone! 

Krvarim po snjegovima...

bježim od nekih krivolovaca 

kao srna ranjena... 

ljubim jelenče srca u svetom dolu nade,

rado bi k njemu a kao da mora

srce da mi stane...

da odu te moje mane. 

Svaka kap tuge preobražena je

latica miomirisna.

Vjera mi duša će moja u nježnost,

u miomiris Raja,

po milosti Kristovoj,

nikad ne bi mogla sama.

Dao Bog uz pomoć molitvi

i tamjana svih svetih 

da ugledam svjetlosni put,

da više ne zasmetam nikom

sa svojim krikom.

Samo sam ljubav miomirisna

trebala biti, rane sam svoje

trebala skriti.

Ali tijelo me izdalo...

nisam samo ono što mi

u duši pjevuši! 

Ranjena sam, bolna sam, 

jedini bezbol je moj

da mi je Nebo dom.

Valjalo bi da me je Bog

za Nebo sačuvao...

da nisam ušla u ovo tijelo

koje kao da mi je tuđe 

i nametnuti oklop.

Al ljubav ne bi neg ljubav

trpi okove, ljubi neljubljene,

moli za sve! 

Krist mi je kroz trnje pokazao,

da sam samo tako mogla

propjevati o 

Nebeskom Kraljevstvu

i Njegovoj vječnoj slavi,

koja trpljivost nagradi. 

U ruho novo ću...

anđeli mi kroje

haljinu od svih onih ružinih latica,

trnje je tu za zašiti

svjetlosne niti ljubavi! 

Od ❤ Ana Emanuela