Zdravi svijete, ne znaš put gdje odlaze bolesni. Ne znaš koliko je sna i ljubavi, molitve i vjere potrebno da prevarimo bol, da umjesto mirisa krvi, znoja i suza udišemo mentol! Nesposobni smo hodati po ravnom, kako bi onda na planinu... ali o nama krila svetih anđela brinu... daruju nam viziju kroz molitvenu tišinu. I svoja nam krila daju da vidimo srcem što nas čeka u Raju. Planine se rastvore i nebo nas na tren upije. Bog sve učini da duši pod križem tijela lakše je živjeti. Noćas sam kao Princeza Kristova odjahala na Sion, Isus se tako slatko smije u mom srcu i kazuje vidiš da možeš kud poželiš! Sve je u nutrini. Pali su i snjegovi da mi smire žegu u kostima, da mi rashlade rane, da krv teći stane... vidjela sam kako se moja dijalizna krv preobrazila u jezero nade. Vranac se iz njega okrijepio, vodu popio i odnio me još više u nebo... gdje bolest ne postoji, samo se čuje harfa i glas Tu sam Tješitelj tvoj. Idemo se vratiti na zemlju, čeka te stolić za djela duhovna... čeka te krevet invalida. Takva je stvarnost nas bolesnika.... imamo srce i dušu za ono što smo uistinu u nutrini. Vjera je imanje nepropadno... sve će u što nam duša odlazi jednom biti vječnost. Zato idemo na lipa sveta mjesta. ✨️🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 8.08.2025.
Nema komentara:
Objavi komentar