Voljela sam te u Božjoj
religiji ljubavi,
Tražila sam te anđele u ljudima,
ali svi su bili nečiji,
nitko samo moj…
Tražila sam te u svjetlosnoj kućici,
nisam te uspjela dozvati!
Zar su mi te zabranili!?
Drugim odveli...
Za moj križ nisu ni marili.
Ostao si miris Neba
kojeg trebam,
poprimio si glas moj,
sakrio se u moje pjesme,
da sanjaš sa mnom
i kada bolna svijetom hodim,
znajuć moram umrijeti
da ljubav svoju vidim.
Moram u tijelu procvalom
da se rodim,
trnju sada robujem.
Slađano,
ako me jednom ipak nađeš,
sačuvaj mi dušu u sebi,
da iz tvojih očiju
i ja svijet gledam.
Prigrli mi dušu,
jer ću tijelom ubrzo pasti,
neće mi rane baš tako lako srasti.
Još mi je malkoc
evo vremena za druge,
molitva moja
njima da pripomogne.
Gdje će prebivati moja odsutnost,
Ima li me uopće...
tu u krilima tvojim smijem
li usnuti anđele….
Kristalni glas zvonika
je li tvoj radosti!?
Ne znam, u vjeri ću se smijati,
reći to si ti!
Žedne su mi oči istine,
a suze govore sve;
Spusti kapke, usni voljenje,
java naudi srcu i duši,
jer anđeli zemljom više ne hode.
Dvostruko sve Bog učini,
dio sam tvoj,
u rebra svoja snoviđenu
vrati me.
Tu slađano tik do srca
neka te čuva ljubav moja.
Amen.
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 8.04.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar