Što bi da ozdravim,
što bi da postanem zgođušna,
što bi da mana nemam,
što bi da sam voljena,
što bi da sam majka ona
dva sanjiva djeteta...
Što bi jutrom ranim činila,
za koga bi to ja onako lipo brinula,
u svemu ti ugodila.
Koga bi to milost Božja
za mene stvorila!?
Baš se mislim
kakve su ti oči,
jesu plavetne,
na anđele...
Baš se mislim smiješ li se
kada misliš na mene!
Baš se mislim kako je šteta
što nema te,
a voljela bi te,
zna Bog da bi najviše!
Mileno, moje slađano
kako su mi te boli zabranile,
kako su mi patnje tijela
dušu ranile...
Kako sam samo pomislila ima te,
a u maglama zemaljskim izgubila sam te!
Imala sam priviđenje,
a nije ne nikom stalo do mene.
Kao što bi Junaku Kristovom.
Ali ako moram samovati,
ipak ću sa mislima o tebi u meni.
Možda si ti u rebrima mojim srastao,
možda si sa mojom dušom zaspao.
Možda mi te probude sveti,
možda moju ljubav Bog
pripiše u srce tebi,
pa me zavoliš
baš sa manama,
baš sa ranama,
sve zbog moje vjere u Svevišnjega.
Bar znaš da preobražena mi je duša mirisna,
dok tijelo trpi sa ljubavlju i
ono što nevjerni ne prežive.
Amen.
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 23.04.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar