ponedjeljak, 26. rujna 2016.

NEKA SE MOJA LJUBAV VRATI NEBU, neka je upije sjaj zvijezda


Dao Bog da me što prije upije sjaj zvijezda, one su ćutljive, ali pune utjehe i dobrima i lošima. Trebala bi duša u Nebo da se vine, da za sve brine. Beztjelesna kada postanem, javit ću se onima koji me ljube i onima koji me sude, sve zbog ljubavi. I shvatit će me, mrtve uvijek shvate, po dobroti pamte. Krvari moje sve i suze moje u očima ko u Nebu zvijezde zatrepere , OBEĆAJEM: zaboravit će moju bol, porotnici moji i sudije, pamtit će me samo oni koji su me uistinu znali; kao lik nebeske nasmijane žene, koja je bila sva u trpljenju zbog Božje ljubavi i zagrljaja Duha Svetoga. Voljela sam i kad sam bila izrugana, ničija, nevoljena, osuđena, neshvaćena... voljela sam jer sam uvijek bila sluškinja Božja, mnogima se darivala, od mnogih srp zadobila, ma neka, ostajem ja blagoslov potrebitima! Tko da nesavršenom tijelu sudi, moj križni put ne razume neuki ljudi... ne treba meni to, ne treba ljubavi rana sto i da iz suza me izgriza zemaljska bol, svakom sam sreću kao milost Božju dozivala pa makar ja u tuzi plivala. Vratit ću se, samo što nisam, tamo gdje moja duša pripada, upit će me zvijezde, moj sjaj biti će utjeha. Poznati će moju ljubav po suzama ganuća, jer je svaka moja pjesma pisana da bude melem ranjenima. Možda je i meni posljednja postaja, možda se bolna bliži bezbolu, smilovanju Božjem. Dao Bog da se vinem u visine, da o meni ova zemaljska bol ne brine, ljubav nebeska bolje to umi. Samo Jahve može meni da sudi, jer sam njegova kćer Sionska, jer ljubim sveto više od ičega. Usnut ću ja u zagrljaju Isusovom, možda se ne probudi ona koja ovom svijetu ne pripada. Dao Bog da me potraže u zvijezdama.
©Ana Emanuela Šimunić , 26.09.2016.

Nema komentara:

Objavi komentar