Wednesday, 9 March 2016

PJESMA UVELE RUŽE



Crtam ti oči kistom nade,
ne daj ljubavi da srce mi stane.
Budi u tom Nebu duga mog života,
budi ona moja zanosna ljepota.

Neću da odeš sa zalaskom Sunca,
neću da te prekrije tama.
Ja hoću ljubavi da u tvome sjaju sanjam.
Da budeš mjesečina koja me
blagoslovom zvjezdanim prekriva
i jutrom moje latice
osmijehom radosne kiše zalijeva.

Usne mi krvare, Mjesec se puni krvlju.
Zašto te nema nebeski putniče!?
Zašto me ne čuješ, zašto skrivaš se!?
Zvijezde su u javi trnovite,
bolom su me prekrile.
Pupa bol iz bića mog.

Miris paljevine iz srca teče,
duša gori, zar uvenuti ću ovo veče!?
Zemlju suhu spusti,
ime mi u molitvi izusti Svijete moj.

Pamučno nebo neka mi udomi dušu,
neka se u sveti prah pretvori moja ljubav.
Procvjetati će moja smrt,
biti ću ruža oslobođena u Raju.
Biti ću ruža ljubavi u tom beskraju.

Obasjati će latice moje svaku ranu bolnu,
opet ću živjeti za tebe i slobodu.


Voljeti ću te mirisom latica,
ispijati ću tajnu o tebi kao rosu.
Biti ćeš statua blistava
i riznica duha moga.
Slaviti ću vječno svu ljubav svoju,
ali ovdje na ovom Svijetu ne mogu.


No comments:

Post a Comment

VELIKI PONEDJELJAK, RAZMATRANJE

1. Solunjanima 5,24 💦 🕊 Vjeran je Onaj tko vas poziva: On će to i učiniti. Iz tamnice bola i patnje izbavlja svjetlom svojim, Isus miljen...