Toliko godina ljubavi i
molitve satkane suzama,
vjerom, čežnjom...
Toliko davanja sebe drugima...
a nitko nije uzeo taj križ kao
najmirisniji požrtvovni cvijet
da ga stavi u svoj dom,
da postane stablo plodonosno.
Ostao je sam križ moj,
ukrašen iglama kao čavlima...
Ukrašen krvlju koja na Kalvariju
Kristovu podsjeća.
Oko mene su suci strašni...
ali i oni poput sv. Veronike, sv. Šimuna,
sv. Ivana i sv. Magdalene...
koji me znaju u dušu.
Tješe me podrškom, osmijehom...
Što čekam, iskreno čekam oslobođenje
čekam sve molitveno da se trajno usliši.
Jer ova patnja upravo to isprosi.
Nije moja ljubav za umiranje,
ni moje potomstvo koje ima doći.
"Porađam" se za Nebo,
duhovno majčinstvo sa stalnim bolovima
nitko svjetovni ne razumi.
Možda je ova muka sačuvala brojne bebe,
možda je mnogo duša baš u mojoj
ranjenoj utrobi jer otkud ta pjesma,
da u meni nisu anđeli!?
Ko utočiste u trbuhu da nalaze maleni,
a ja ih nosim sve do Raja...
takva misao u ovoj bolesti meni
dušom vlada.
Obličje mi kao da sam sve bebe nerođene,
u utrobu sakrila da nisu odbačeni i sami,
a visoki sude, ništa o meni nisu saznali.
Proći će me bol... jer Isus je bezbol.
Sve će ovo proći, ali uslišanje dolazi
da bi me radovalo zauvijek!
Bog otire suze... Bog rane iscjeljuje.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 6.06.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar