Odvede me ova moja bol na sveto mjesto, kao pticu koju progone lovokradice koje su mi krila smjestili u muzej za anđele. Na tom svetom mjestu ljubav njegova biva moja obnovljena krila. Ta krila vjere u rajske oči i molitvene ruke nitko mi ne može oduzeti ni kukavice, ni progonitelji, ni zlodusi ni bolesti... ne znaju put do emocija i nježnosti, do glazbala koje me podržava u odvažnosti. Nije svjetovnima dano da vide nevidljivo. A ja ga osjećam oduvijek tu u sebi. Primila sam ga kao dar duhovni... i pjevam mu sve do vječnosti. Ovaj put je Bog od duhovnog molitvenog rebra žene stvorio jakog muškarca. Taj će mi biti prisan baš kao vlastiti otkucaji srca. Jer ja volim trajno zajedništvo, ljubav koja biva stalni otkucaj moga života. Rebra mi evo kao tipke klavira... moj postaješ. Sve će me slađano proći samo me neće proći ljupkost naša koja ima doći i trajno ostati kao simbol pobjede vjere u ljubav autentičnu. 💦🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 7.11.2025.
Nema komentara:
Objavi komentar