da si pored moje ljupke ljubavi duše,
tuđe tijelo birao.
Još mi je nestvarno to da si
čudak ispao....
da si materiji pripao.
A sve se činilo anđeo bijeli je to.
O zar si krila tintom tuge zaprljalo,
napastima se prepustio!?
A neće te radovati njena prisutnost,
kao što smo te znala radovati ja,
neće znati tebe voljeti dušom
neće te grliti ni jedna pjesmama.
Tko te otkinuo od moga srca,
a rekao si da ti ono pored mene cjeliva!?
Da nije laž....
Da nije kušnja...
Tko te ukrao ljubavi moga srca!?
Koji to duh razor čini,
a uvijek si govorio ni za što ne brini,
povjerenje mi utkao.
A u trenu se izmjenio.
Gdje je nestao duh koji je bio moja radost,
gdje si odlutao...
da te se ne voli ...
Zar su se rane tvoje baš bojale mojih rana.
Zar su baš pobjegle negdje gdje ih ne razume.
Gdje muku ćute.... gdje srce kazuje lažno
da dobro je.
A gdje si dušom ostao...
gdje ti pripadaš znaš dobro.
Ostati ćeš mi dalek,
ti koji si mi bio blizak srcu.
Ostat ćeš tuđi
ti kojeg sam smatrala svojim.
I ne znam odgovore...
zašto....
valjda smo samo bili
pouka jedno drugom.
Samo sjena nade...
u kojoj je pobjedio duh nepravde.
Probaj raduj se,
budi radost i bez mene.
Budi blagoslovljen.
Iz korijena promijenjen. Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar