Zanjemih u bolu svom, pisah pisma melodična duga.
Nitko nije znao što je to moja tuga!
Vjerovah da ruže su žive, da netko svet za mene brine.
Nešto je u bolu mom oživjelo,
nešto sa anđeoskim krilima, držalo me među živima!
Noću sam ruže na mjesečini brala, u srcu mom slatka je nježnost cvala!
Svaku sam ružicu u perlicu skrojila,
da bi se Gospi i Bogu molila.
Umnožiše mi; vjeru, nadu, ljubav i ufanje.
Otajstva svjetla su me vodila, dušom sam se preporodila.
Tebi sam anđele moj dušom hodila,
dugo tražila, u toj čežnji osnažila.
Za život snage imala, mada te ne vidjeh nego u snovima.
Pitam se često hoću li te ikada vidjeti u zori, u danu, u javi.
Hoću li ikada u oči te gledati i reći;
„Još kada nisi ni postojao, da li znaš da si bio moj
i da te voljeh više no ikoga!?
Nebu sam pjesme pisala, suze neonske brisala!?“
Jezero tuge, presijavalo se od sreće!
Gledam u Nebo i ovo veče,
zvijezde su svjetleće ribe u mašti mojoj.
Žive su za nas...putuju, put tajnih susreta pokazuju.
U jezero mojih suza padaju, iskre, u čaroliji plivaju.
A ti si Mjesec ljubavi moja, najsjajniji od svih.
Ružama me svojim krasiš, u mrežu loviš svjetlost koja mi fali.
Poljupcem mi miluješ usta i zatvaraš pjesmu ovu.
Ja ti zašutih dušo moja,
zlatna kiša pada na vratima
tvoga i moga Raja!
Ima li nešto sveto što nas spaja!?
Ili je sve ovo zbog sjaja zvijezda
i što često noću pada moja suza neonska.
moja suza ružarijska?
Nema komentara:
Objavi komentar