MOLITVENA RIJEKA NEBESKIH VIZIJA

Lebdjet ću, hoću.
Krila mi daje moj nebeski Svijet.
Oživjeti će ono moje nešto, 
što i ne sluti ovaj zemaljski Svijet.

Dašak jasmina, jorgovana i bagrema nanosi mi vjetrić nebeski.
Suze niz lice teku, u neku divnu rijeku,
gdje ogledam svoje vizije.
Divno li je ljubav biti,
pa ti Nebo bol u tom snu otkupi.

Tamo sam kraj čuvara, kraj svoja dva anđela mala.
I meni su krila izrasla od slavljenja Božjeg imena.
Razriješena vremena i znaka pitanja, spokojna
mi duša bdi, čuva dvije zvijezde, dva anđeoska srca.
I moje majčinsko u blagoslovu kuca.

Moja ljubav mi kaže da smo se morali pronaći.
Nemoguće je izbjeći susret sveti,
Božanski plan, božanska tajna ima svoj smisao.
Gore je vječno sve,
nema veze ako mi tijelo od bola na Zemlji umire,
duša dotiče to molitveno.

Boravište naše u nebeskom je svodu,
kućica od svjetlosti Božje sja,
nema onih noćnih karanfila, nema groba moga.
Živa sam ostala, satkao mi haljinu od ruža Bog.

I što sve vidjeh, kuda sve lebdih sa svoja dva anđela
i onim mojim suđenim, identičnim mojoj molitvi.
Zvijezde su pucketale u krilima, napokon sam bila među živima.

Olakšana, lebdim, ljubav me odnosi u visine,
slavi nebeska obitelj Božje ime!
Smije se lice Božje, šalje nam vječne darove,
plodove sa stabla istine.

Ta rijeka je bisernica, od suza mojih stvorena.
Divna mi je nebeska sudbina.
Ovdje na Zemlji plakat ću, dugo...navikla sam Svijete moj,
i shvatila da ovdje nije moj dom.

I dobro je dok vide mi oči duše najdraže,
moje blago duše kako na Nebu zrcali se.
Ljubav moja oživjeti će, Bog kroji moje sne,
iznenađenja me čekaju kad stave me u smrtnu postelju.

Ruke ne smiju drhtati, moraju ostati u molitvi.
Samo mi trebaju uspavanke duge,
da zaboravim na ove svoje tuge.
I krunica što u mraku sja, da ne zalutam u sred bola.

Uspavanka moja ste vi nebeska obitelji,
i Ti dobri moj Gospode,
Ti koji imaš svoje svete razloge.
Smiluj se službenici svojoj,
dok trpi i ispija kalež gorčine,
ona nikada ne ispušta iz srca svoga Tvoje presveto ime.
JAHVE, KRALJU KRUNE OD LJUBAVI VJEČNE!

Mačuju me Gospode, Ti štiti me,
dok Tvoj sveti plašt ne prekrije me
i udahne život u sebe.
Vodi me križnim putem,
bez da strahujem.

Spava mi se Oče, i plače mi se.
Opet ću noćas vidjeti svoje anđele,
jer te su suze od Tebe.
Hvala plemenito moje,
hvala što u pregorkoj boli sanja ljubav srce moje. 

ღNESUĐENA LJUBAVღ

Zašto mi je hladno ljubavi moja,
i zašto su mi ruže iz ruku ispale
u sred proljeća na plahte bijele ledene!?

Zašto je zima moj anđele,
ako nema ljubavi
na ovome Svijetu veće od moje i tvoje!?

Moja krv vrela kriva je što se budim,
ona ključa jer ti si vatra koja me promrzlu grije.
Ti si lice koje me nasmije i krilima Raja prekrije.

Smiješ se mojoj i tvojoj tuzi,
smišljaš napitke bezbolne.
Kažeš ako padamo, pasti ćemo zajedno niz liticu sna.

Neshvatljivo je to voljeti,
a u istom trenutku gubiti sve osim čežnje i molitve.

Znam toplino mila, uvijek će me pratiti zima.
Ruže će moje prekriti inje.
Srce će moje umrijeti bez tebe.

Otići ćeš, u magli ćeš se od mene skriti.
Znam uvijek ćeš nad mojom dušom bditi,
potajno me uplakanu snom zagrliti.
Takve su nesretne ljubavi,
takvi smo ja i ti.

Puknuti će srce, već treperi od buke. Ko staklo je koje čeka kristalizaciju. Kristal će nebeski postati, dušu će svoju Gospodu predati. Sve zemno prekriti će livade rosne i po koji rumeni cvijet mirisni. Po koja molitva čuti će se, iznad groba letjeti će ptice bijele, ispuniti će vili želje.

POBRINI SE ZA ŽELJU U NUTRINI, DA BI JU GLEDAO U JAVI

"Posveti se želji, i već si na pola puta do cilja. Ostvari je prije u srcu, onda će ona uploviti i u tvoju javu. Ako je to Božja volja na Zemlji ćeš željeno gledati, ne očajavaj Nebo je beskrajno i trajno, tamo je sve što u srcu sja kao molitva ostvareno samo za tebe!. Ne pitaj me kako sam sigurna u to, vjernici su takve prirode." 

VILA LJUBAVI U NOVOM JERUZALEMU

I vidjeh uplakanooka vila, kako sa Neba dolazi grad sveti.
Ukrašen milinom svetom, blagoslovom Božjim.
Anđeo najdivniji sletih joj na grudi, rubac svileni suze joj otkupi.
Vrijeme plakanja prođe, Božji sud dođe kazah joj!

Umjesto suza vidjeh zidine od dragog kamenja, 
sjaj poput kristalnog jaspisa.
I vidjeh ona dvanaest vrata od bisera,
iznad kojih bijahu ispisana imena plemena svetih.
I svaka ta vrata anđela čuvara svoga imaše.
Sav grad sja od zlata i zidine mu se presijavahu
od jaspisa, safira, smaragda, sarda...

Svemogući Bog palicu drži,
hram je grada On i Jaganjac Njegov koji sve obasjava.
U Novom Jeruzalemu noći nema,
jer slava Božja je Sunce onima koji Ga slaviše i vjerovaše Mu.

Izliše se kaleži gnjeva Gospodnjeg iz ruku sedam anđela i poče sud.
Dobri ljudi bijahu sačuvani u Novom Jeruzalemu
i vila zapjevah Ocu svom.
Osmjeh Njegov ju blagoslovio, nju i mnoge spasio.

Tisućgodišnje kraljevstvo bijaše mnogima suđeno, proročanstvo ispunjeno.
Novo Nebo, novi Svijet blagoslova i mira donio je spasenje.
Rijeka ozdravljenja teče od trona Božjeg i Jagančevog,
osvježavajući Kraljevstvo i čineći plodove dvanaest mjeseci u godini.

Nakon tisuću godina Bog grad svoj na Zemlju spusti,
da presudi zlima i njihovom tamnom vođi.
Ne pokajaše se, ali kako bijaše pisano u knjizi Gospodnjoj;
Vladar tame pade, zlo ispari kao da ga nikada i nije bilo.

I Bog obnovi Zemlju, utkao joj novo blagoslovljeno ruho,
gdje je vječno proljeće.
Ljubav je pravu dočekala vila
i svi sveti, Božji ljudi dobili su dokaz svoje vjere.

Bog je oduvijek čuvao sveti grad za njihove neispunjene snove,
ondje je sve stvarno, ispunjeno milinom.
Novi Jeruzalem je utkao u sebe sve njihove želje
i uz njih Božja iznenađenja,
slutim da lebde svi, na krilima svetosti.
PRIJATELJI, čitatelji, Bog vas blagoslovio
i u Novi Jeruzalem sve na svoj tajni dan primio. 

OBUČENA U OSJEĆAJ LJUBAVI

Ljubav mi je sveta obećala satkati haljinu, 
jer platna ne imah kakvog željeh srce moje. 
I rekoh anđelima da me ne utješuju. 
Ne mogu se ja iz ovog tijela bolnog vinuti, blagoslovljeno živjeti. 
I uplakanooka usnu. 
Tad se probudih u leptirovoj haljini,
ne bijaše ona satkana od onih mojih željenih ruža.
Bog je znao da meni treba da se obučem u osjećaj, svetu ljubav.
Sve leptire nebeske On dozva da me bolnu zagrle.
Plešem, mada bolna plešem u čast Božjoj milosti.
Jednom će me ti leptiri odvesti u Raj, vidjet ću željeno, znam." 

LEPTIR SI SRCA, LJUBAVI MOJA

Najsličniji si šarenom leptiru,
koji svojim krilima utješuje moje uplakano srce.
Znaš ti dobro, koliko je cvjetova u molitvi izraslo u njemu,
medna saća ispijaš iz tih rosnih pupoljaka. 
Volim te, voljenjem tvojim usnulim.
Volim te, odsutnošću uma mog i tvog.
Volim te dok te imam tamo negdje gdje ti imaš mene.

Kapljice nesanice struje mi srcem,
Tvoj lik su stvorili anđeli zagrljeni laticama mirisnim.
Ostani u tom lepetu krila ljubavi moja,
Ostani da te osjećam svojim,
po malo se sudbine bojim.

Nestati će osjećaj za ljubav ako izgubim tvoju postojanost.
Ti me ne smiješ iznevjeriti svjetlosti moja,
putniče sa najsjajnijih zvijezda, ostani da volim život.

Ako već moraš poći,
molim te onda i mene uspavaj zadnji put.
Kraj rijeke položi tijelo moje.
Neka me životinje isprate,
ljudima o meni nemoj ni riječ prozboriti, zataji me.
Oni će mi presuditi, reći će da sam kukavica što odlazim.

Oh ljubavi, oni ne znaju koliko ja silno želim svetu ljubav živjeti.
Ne vrijedi ništa bez tebe, Božansko si moje.

Uzmi ruke svoje, ne moje oči ih stavi,
neka po zadnji put osjetim dodir spokojni.
Dodirni mi usne usnama svojim,
da znam za svježi dah i izdah koji me voli.

Ostavi me da te uspavana čekam dugo,
Ostavi me da te bar sanjam baršunasto moje, spokoju nježni.

Vjerujem da ćeš me jednom probuditi,
da ćeš se vratiti,
jer tvoj me je glas uvijek budio kada sam htjela umrijeti.

UMJESTO ZEMALJSKE PORUKE, SA NEBA STIGOH MELODIČNA DUŠA NA DAR

„Jednom davno poželjela sam posebnu poruku
koju ću čitati onda kada mi nedostaje pažnje i hrabrosti.
Htjela sam potvrdu vječne ljubavi, životnu snagu.
Htjela sam tople riječi, pune podrške.
Tako sam čekala i čekala, i nikada ju nisam dočekala.
Onda je svanuo dan kada sam umjesto poruke, dobila melodično pismo...
To pismo putovalo je od prave ljubavi,
sa Neba su počeli teći stihovi i riječi u moje srce,
dosjetio se utjehe Onaj sto iskreno lijeci,
i umjesto jedne poruke dobila sam knjigu nepresušnih riječi
i stihova koje liječe i mene i druge.
Kako je čudesan moj BOG, utješitelja svoga mi šalje u ove suzne dane.!“

POSADI SJEME VJEČNE LJUBAVI ILI IDI

Ako me iskreno voliš, posadi sjeme nade i pusti cvjetne latice da postanu od Boga blagoslovljene. I onda kada niknu, budi poput njih, pun anđeoske ljepote i nježnosti. Ja sam ti takva u nutrini, i ne pristajem na korov, na počupane latice duše. Duša mi je svjetlosni cvijet, ona ima pravo na ljubav i bezbol. Ako to ne umiješ i spreman si da mi čupaš latice na kraju, izvlačeći se na to, da je svaka otrgnuta latica bila sa znakom pitanja; voli me, ne voli me! Onda idi prije svečanog obećanja, ja se radujem i kada sam sama, sa Bogom je moje sve, moje svjetlo ne može da ugasne. Kod mene ti laži ne postoje, ja kada volim, kada šansu nekom dajem onda se bezuvjetno samo njemu posvetim. Nisam ti ja poput mnogih zemaljskih dama , ja sam ti ponajviše sa ljubavi svetom, ponajviše sa Bogom sama . Ne treba meni ljubavi sto, pripadam jednoj dugo čekanoj. Ako ti zemaljsko više od nebeskog znači, ako mi misliš donositi prevare i laži, ne trebaš mi, idi cvjetovima zemaljskim.

Šetala je dugo šumarkom, zagubila su se u toj divljini. On ju za ruku primi i kaže vilo ne brini, ja sam tvoj anđeo! Htjela je frulu, da uglazbi svoje pjesme, on je ubrao maslačak i odsvirao joj najdivniju melodiju, izdišući svoju ljubav prema njoj u stabljiku. Bila je žedna, on joj je iz hladnog zdenca kraj rijeke u latice od ruža vodu usnama prinio, bolnu blagoslovio i trešnje zrele ubrao. Kraj kamene stijene stao Bogu se pomolio, za nju tratinčice ubrao kosu joj crnu ukrasio. U daljini je plovila barka, i bližila se njima, koliko sreće je bilo kada su se dva srca zagrlila. Odvela ih snene u potok miline, još i danas pamte da u toj šumi nikada nema zime. Jer cvijeće ljubavi u vilinskoj kosi, radost i ljubav svima uz tajnu muziku donosi. Sretna je ostala, u ljubavnim krilima vječno zaspala.

~ Emanuel   Emanuela~

ANĐELE TRAŽIM TE SVOJIM NOĆNIM OČIMA

NOĆAS SAM TI ANĐELE MILI,
OŽEDNJELA OD ČEŽNJE...
RASTU TVOJA KRILA ZLAĆANA,
NA OBALI MJESEČEVOJ!

SJAJ NOĆI ME ZOVE, ŽELI DA TE SANJAM...
PREPUŠTAM SE SVOJIM NOĆNIM OČIMA!

NOĆAS MI NEDOSTAJE MIRIS BAGREMA,
MIRIS TVOJIH TOPLIH DLANOVA!

TRAŽIM TE OPET U JEKI DUŠE!
U VODI KOJU PIJEM,
U SUZAMA, KOJE IZ NOĆNIH OČIJU LIJEM.

MA TI SI TU, GDJE LASTE PUTUJU,
IZ BESKRAJNIH NEBESA GLEDAŠ ME,
SVETE MI KARTE ŽIVOTA NA DLANOVE PADOŠE;
PRAZNE, BIJELE KAO PLATNO ZA SLIKARA.

OSLIKAJ IH LJUBAVLJU I ČEŽNJOM,
OSLIKAJ IH; VJEROM, NADOM I MOLITVOM,
KAŽEŠ MI ŠAPATOM SRCA MOJIH NOĆNIH OČIJU.

I SPUSTIM SUZE DVIJE, MOJE I TVOJE SAVEZNICE,
DUGA SE NA KARTI ANĐEOSKOJ STVORI,
TAD NEBO PROGOVORI;
" Krunica neka bude nakit tvoj, srce šaptač nebeski.
Bog te po iskrenosti pamti. Cvjetovi će nicati na obali srca molitvenog."

Zora će izliti dan iz svetih vrčeva kao vino,
ugasnuti će stravičnu noć i drhtaje moje.
Golubovi će se vratiti, mene jutrom buditi.
Pamučni oblaci dodirnuti će mi umorne trepavice,
kišu će blagoslova spustiti u moj san, dan da ugledam!

Zamirisati će proljetno cvijeće, darovati mi komad sreće.
Rosa će me napojiti, mirisom cvijeća blagosloviti.

Magnetična čarolija života probuditi će me bolnu.
Između križa smrti vidjeti ću isijavajuće svjetlo nade;
Zoru moju kako blaženo sja, rane moje povija.

Beskrajne stanice života postati će mi jasne.
i zašto je vlak života mudar,
i nikada mu se ne zna kada će se vječno zaustaviti.

Shvatiti ću;
Noćni karanfil nije glasnik smrti,
ni želja ni čežnja nema ništa sa
„Sestricom smrti“.
„Brat nebeski“ vlak zaustavlja.
Bog je šaptač njima, On odluke svete donosi.

Zora je vječna,
ona bar tajnu smrti zna.
Ona ju svojom svjetlošću obasjava,
Dok mi mislimo da ona noću sanja,
ona nam odgovor jutrom donosi.
Smrt nije tama, ona je svjetlo vječnoga života,
za one koji su ljubili Božje stvaranje.

Zanjemih u bolu svom, pisah pisma melodična duga.
Nitko nije znao što je to moja tuga!

Vjerovah da ruže su žive, da netko svet za mene brine.
Nešto je u bolu mom oživjelo,
nešto sa anđeoskim krilima, držalo me među živima!

Noću sam ruže na mjesečini brala, u srcu mom slatka je nježnost cvala!
Svaku sam ružicu u perlicu skrojila,
da bi se Gospi i Bogu molila.
Umnožiše mi; vjeru, nadu, ljubav i ufanje.
Otajstva svjetla su me vodila, dušom sam se preporodila.
Tebi sam anđele moj dušom hodila,
dugo tražila, u toj čežnji osnažila.
Za život snage imala, mada te ne vidjeh nego u snovima.

Pitam se često hoću li te ikada vidjeti u zori, u danu, u javi.
Hoću li ikada u oči te gledati i reći;
„Još kada nisi ni postojao, da li znaš da si bio moj
i da te voljeh više no ikoga!?
Nebu sam pjesme pisala, suze neonske brisala!?“
Jezero tuge, presijavalo se od sreće!

Gledam u Nebo i ovo veče,
zvijezde su svjetleće ribe u mašti mojoj.
Žive su za nas...putuju, put tajnih susreta pokazuju.
U jezero mojih suza padaju, iskre, u čaroliji plivaju.
A ti si Mjesec ljubavi moja, najsjajniji od svih.
Ružama me svojim krasiš, u mrežu loviš svjetlost koja mi fali.
Poljupcem mi miluješ usta i zatvaraš pjesmu ovu.

Ja ti zašutih dušo moja,
zlatna kiša pada na vratima
tvoga i moga Raja!
Ima li nešto sveto što nas spaja!?
Ili je sve ovo zbog sjaja zvijezda
i što često noću pada moja suza neonska.
moja suza ružarijska?

ŽENA JE RUŽA

Žena nije običan cvijet, ona je`ruža`, približi se nježno prema njenim laticama duše i ona će ti vječno poklanjati svoj miris ljubavi. Ni ne pomišljaj da joj kidaš latice, kada jesen ili zima dođe, jer u njenom je srcu vječno proljeće. Voli je ili zauvijek idi od nje ako ljubav nisi. Ona može biti i sama, ali uvijek zaljubljena i sretna, jer vjeruje u sveto. Budi joj dar, i svečana vrpca ili joj nemoj biti ništa. Ona zahtjeva predanost i toplinu, zagrljaje i poljupce snene,podršku i razumijevanje, na drugo ti ona ne pristaje. Budi joj sve; osmijeh, ako treba i po koja suza ljubavi. Ali budi samo njen `vrtlar`.

"Razbit ću prozore tuge, ma hoću moj anđele; dosta mi je i previše mi je ove nevolje vječite! Rasparati ću bijele zastave, dati ću ih vjetrovima nek ih raspore. Dosta mi je predaje! Nek mi kroz prozore uđe sunce, neka mi lice miluje i vijestima nade obraduje! Neka u bezdan ode moje bolno sve, neka tuga ove večeri izteče, neka me više nikada grlo ne peče! Želim i ja sveto vino piti, želim i ja sreći nazdraviti, ružine pupoljke pomirisati, za ljubav i sreću disati. Možda će ruža nade iz bolne mi krvi nicati, neka će, neću ti Bože tonuti. Ipak si ti sve u meni, ako mi tijelo lome ne mogu mi dušu zemaljske boli slomiti."

TAJNA SAFIRNOG SRCA

Činiš da te nečujnog čujem.

Čini se da su moje pjesme moje,

ali one su ponajviše djelo nebesko tvoje.

Meni se anđele ne pjeva, nit mi se trag krika ostavlja.

Zaplićeš se u srce moje i penješ poput bršljana...

Stihovima vezuješ pjesme...

Iskradaš se iz tajne u moju samoću.

A ja ko ja, pristajem biti dio tih

oceanskih očiju koje me odvode na dno

srca tvoga koje sja poput safira.

Moje oči postaju odsutne.

Moje je ruke ispunilo safirno srce,

Tebi rajskom leptiru pripadam.

Plavi safiru, more moje izgubljeno - dušom nađeno,

iz tebe mi izranja sva moja čežnja i san.

Iz tebe mi izranja svjetlost blažena, spokojna.

Noćni jahač odrubio bi mi srce, da zna tajnu.

Noćne bi ptice ispile sve zvijezde, da znaju da si u zvijezdama.

Da, znam, ukrali bi mi i san da mogu!

Ali ti si im svima tajna ljubavi moja,

samo nisi tajna dlanovima mojim,

koji te čuvaju u molitvama svojim.