Ima nas u ovim krilima jeseni koje sam stvorila dok sam Boga čudo molila. Ima nas u šuškanju lišća od kojeg sam satkala krila nade... i u prahu srca moga opet bi nas bilo ljubavi moja. Jer sve u meni ima tvoje oči, tvoj tajni glas, tvoju radost, tvoje pokrete i miris. I da svi moji ispisani stihovi padnu u zemlju, da nitko ne zna o meni, opet bi oživjeli ja i ti u vječnosti. Treba ljubljeni podići nova zvona u svjetlosnoj katedrali duše da nas probude i navijeste Raj. Treba se nadati cvijeću i vječnom proljeću. Treba vjerovati u rijeku ozdravljenja i stablo iz Otkrivenja sa kojeg nam Bog daruje slatke plodove koji rađaju svih 12 mjeseci u godini. Treba vjerovati u cvjetna krila i kada se vozim kolima bolnim i trpim stalnu bol... mileno tad najviše vjerujem u tvoje darivateljske ruke... koje ubiru moje trnje i na mjesto njega postavljaš cvijetove utjehe. Zamiriši hodnike bolničke, kod cjevčica za život budi uz mene. Krvarimo skupa dok rane ne zacijele i smiluje nam se Presveto srce ozdravljenjem. Iz tjelesnosti me do tada odnosi na krilima bijelim u dolinu blagoslova. Da se moja duša nauživa vjere sa tobom razdragano Jelenče! Trči sa mnom do izvora okupajmo se u Jordanu... krstimo na novo... obnovimo zavjete čistoće. Vjernost za vjernost neka nas spaja da ugodimo milosti Božjoj. Neka blista slava Božja u nama pa sve i da trpimo kroz križne zemaljske postaje... dolazi oslobođenje iz svete pećine... Isus nas oslobađa svojim proslavljenim ranama. Gledaj srnu sa malenim lanešcima... grijemo se kraj kamina zagledani u tebe isprošenog od Boga. ✨️🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 16.11.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar