Neka sva bol usne u snu ispunjenom ljubavlju.
Noćas ću bit ptica na obalama Jeruzalemskim,
opjevavati ću u snu ono što na javi nemam.
dotaknuti ću tvoje molitvene ruke anđele,
zamoliti ću ih da blagoslove moje nadanje.
Usni sa mnom u mom srcu,
budi mu otkucaj da se probudim
sa voljom za disanjem.
Jer umorna sam anđele, preumorna,
da u javi pjesmu nastavljam ovako ožalošćena!
Krila mi pokisla,
a samo njih imam da me prekriju od zime
i haljinu punu sivila,
punu boli i tužnih uspomena.
Hoću novo ruho anđele,
hoću da na ruže mirišem.
Trnje ubi me!
Gdje je kaput tvoj,
ako ptičica ugine da je svijet ne nađe,
prekri me molim te,
ako osjetiš da ti umirem
i zadnje volim te poželim da ti kažem!
Zaboravit će mi svijet ime,
budem li odnešena u valove sna...
Zaboraviti će da je ljubav u boli postojala.
Samo me ljubav može probuditi,
jer sam pospana zbog boli,
pospana zbog rana životnih.
Pospana jer ovom svijetu ne pripadam.
Samo jedno molim te pomoli se,
da Raj ugledam ovako uplakana,
da udahnem ocean Božjeg milosrđa.
I da ustanem krila slobodnih,
u ružarijskoj molitvenoj haljini.
Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar