🍁🍂 TAJNA VJEČNE JESENI 🍁🍂

- poučna duhovna priča, nastala Božjim nadahnućem <3 mog molitvenog! 🕯️📬🕊️

U jesenje kišno jutro, nakon 20. godina razdvojenosti, Samuel dobiva poštu i u njoj pismo od nezaboravne ljubavi Rahele, koje šalje njen vjerni prijatelj od djetinstva Danijel.

- Pismo je otvarao sa drhtajem u samostanu, ostavši zbog svoje naivnosti, pohlepne žene i njenog ljubavnika u invalidnim kolicima. Suze su pomilovale njeno ime, zavapile oprost. Zašuškao je papir, u kuverti je bilo lišće i na svakom dugogodišnje poruke u nastavcima, koje su skrojile ljubavno pismo njegove voljene, koje tek sada poslije njene smrti pokajnički iščitava....

- Samuel je sklapao list uz list, kao riječ u riječ... i dobio vjerno pismo, one koju je jedinu istinski volio, ali ju je napustio zbog svojih roditelja koji su ga oženili za bogatašicu.

Moj Samuele, tugo moja, moja ljubavi...

U odori od jeseni dolazim ti voljeni, dođe sveti čas da ti priznam sve. Sada kada mene nema, imaš pravo saznati tko te volio i bio ti anđeo čuvar u sve dane. Svake sam jeseni sačuvala lišće, da bi ti pisala svoja osjećanja, pričala bi s lišćem jer tebe nije bilo. Ispisivala bi po njemu ljubav za tebe, i njega bi dodirivala, šuškanje njegovo bilo je tvoj hod po mojoj duši, tvoj govor bila je kiša koja ga je milovala. Dvadeset godina tebi sam pisala, ostala je uspomena neizbrisiva, živjeli smo u osrčju moga srca. Skupljaj list uz list, dobiti ćeš odgovore na pitanja koja i nisi postavljao, o nemoj mi samo sad plakati ljubavi moja. Sjeti se mog nasmijanog lica, trebat će ti da ti dođe kao maramica utjehe.

Usporilo se vrijeme, jesen je uvelo lišće donijela mojoj duši, anđeli se igraju na obalama njenim, šuška lišće stoljećima ljubavi moja, a ja čekam ljeto koje mi te odnijelo kao morski valovi najljepše biserne školjke koje su ubrale nevine ruke naše djece. Sjećaš li se mojih zaljubljenih očiju, rekao si da sjaje poput dijamanta, da u njima stanuju i mora i rijeke i oceani nebeski. Rekao si da ne bi mogao živjeti bez mene, koja te volim i kada me do kosti boli. Znao si da te ne gubim iz sebe, jer te osjetih i prije nego te ugledah u ovoj stvarnosti. A sada dok mi se oči cakle od tuge, dok postaju prozori kišni, od emocija moje duše, od rose mojih ražaljenih nadanja, sada pitam rasplakanu jesen zašto je tu toliko dugo, zašto mi te ukrala bolest ova i nepravda. Svaki dan pišem ti pisma duga, krojim priče notnim zapisima duše, a mislila sam uistinu postati tišina. Da moga glasa nestane, da bol prestane, to sam željela. Neopipljiv je pepeo moje duše, nisam smrti suđena, znaš to anđele daleki, nemoguće je duši umrijeti. Zato pričam s ovom dugom, predugom jeseni, koja mi te od plodova svojih sočnih još uvijek gradi u meni, a znam da te tijelom nema. Drhtaj mi čežnje za nama, nektar blagoslova Božjeg poželi, bar da te dodirom duše osjetim, iako znam da te nikada za moju sreću neće biti. Pripao si princezi, a ne meni sirotici, bolesnoj sluškinji, koja će tijelom ipak biti pepeo kojeg će tvoje ruke na rijeci ljubavi kapljicama pitkim predati.... da tečem i zdravlje potrebitima poklanjam. Olujno nevrijeme svake je noći, jutrom mi se na prozorima rasplakane sobe, ukazuju sveti anđeli, mislim da mi dušu žele predati Božanskom Prijestolju, da od žalopojke odmorim. Mirisi moji ipak mirišu na ljeto, ono naše sveto... miriše mi duša na ruže, koje naviještaju vječnu ozdraviteljsku svjetlost. Priznajem tijelo mi je pripalo jesenjim kišama, struliti će kao lišće sad kada minusi zaprijete, kad krv topla teći prestane. Oprostila bi sebi što nisam savršena, što sam oduvijek bijelim sobama suđena, sudu i iglama, oprostila bi sebi depresiju, da si ostao tu kao što si svečano obećao. Ti si rekao da nema veze što moje tijelo nije divno, duša je ta moja Božja krasotica, mirisna, blagoslovljena, ti me voliš za zauvijek. Zašto su mi lagale oči anđela, zašto su mi ukrale moje nade, moja nasmiješena svitanja? Nikada znati neću zašto je tvoja duša kod mene ostala, zašto me pratiš, a ja izdaju previše i ne zamjeram, sve se ipak tješim takva je sudbina, nisi kriv za susret naš, ni za plač naše djece, bit ću im ja osmijeh zbog našeg zadivljujućeg ljeta. Valjda je takva ljubav moja iskrena, volim te i kada te nemam, izmišljam ljepotu i kada je sve ružno. Stvaram pisma melodična duga, da vide i drugi da nije sve u meni ojađenost i tuga. Da razum imam i vjeru jaku, da ipak nisam zalud ranjena u ovom okrutnom svijetu, gdje kradu bijela krila ili ih uprljaju tintom i stave ih u kavez, da nikada ne saznamo kako je to letjeti! - Sa korjenom nebeske ljubavi vezale su nas naše divne bliznakinje. Bila sam u drugom mjesecu trudnoće kada si me bez opravdanja napustio i tuđe ime za svoju budućnost izustio. Možda se jednom sjetiš našeg vjenčanja na otočju Jeruzalemskom, i barčice na kojoj su stvorene. Možda ti netko kada ostariš rekne da sam ostala trudna, iako ti sada imaš dva divna sina. Možda se sjetiš kada me ne bude bilo, da one su žive, toliko si jako žensku dječicu želio, tu sam bila da ti ih darivam... sad to i ne slutiš ljubavi moja, a ja nemam snage da ti reknem, bol je tako ispisala. Prijatelj mi je rekao da ti žena ne može imati više djece i da je velika sreća da su vam sinovi preživjeli. A ne znaš ti ljubavi da sam ja za njih molila, ne bi mogla disati kada bi tebe bol ranila. Suzama smo se razumjeli, sada su samo meni ostale suđene, meni kao na tacni budućnosti nuđene, a tebi je ostalo ono ljeto, samo mene u njemu nema, već ona tvoja izabrana zgodnica, ušminkana ljepotica kojoj se diviš, s kojom bogatstvo i raskoš živiš. Ne znaš ti ljubavi da ona ima ljubavnika, ne znaš ti da te ona nikada neće voljeti kao ja, i da ja sve njene tajne znam jer o tebi stalno brinem ljubavi moja. Čekam godine da prođu da otkriješ sve, jer istina uvijek dođe na vidjelo. Istina i ljubav zastava su pobijede.

- Kada je pročitao pismo od voljene Rahele, krv mu se otvorila iz nosnica i natopila ispisano lišće, čuo se krik, osjetio se drhtaj na usnama izgubljene duše. Iz obližnje prostorije začuli su se glasovi tata nisi sam!

- Rahelina posljednja želja bila je da mu kćerke uruče njenu smrtovnicu, na kojoj je zagrljena s njim. I da tu sliku stave na njen grobni spomenik.

- Samuel zagrli anđele koje je oduvijek sanjao, Ela i Samy postaše mu izvor svjetlosti, a njegovo pokajanje neizustivo... kao i njegova ljubav za njih i njihovu majku.

Na sprovodu se pojavilo sunce, jesen je skrojila novo ruho, pojavio se vjetar i činilo se kao da Rahela pleše u haljini od lišća. Samuel je ustao iz kolica i zaplesao sa njom valcer nebeske sudbine!

Rječici ozdravljenja oboje su suđeni. Ljubav duša je oslobođena! Nađeni su u vječnoj jeseni! Rahela nikada nije odustala od ljubavi, nije ni Samuel samo je sve do sada strah pobjeđivao! Otkupio joj se pokajanjem i vječnom ljubavlju.

- Sinovi su ga napustili, otišli su živjeti u Ameriku s majkom i njenim ljubavnikom Kemalom. S bivšom ženom se nikada nije čuo, čitavo vrijeme mislio je na Rahelu i kajao se što je slušao svoje roditelje, zaboravivši na svoje srce i pravu ljubav. Zato se je odlučio za fratra, posvetio je život franjevačkom poniznom životu. Moleći da bar zajedno umru on i voljena.

- Zato su njihove kćeri sve ove godine molile za njega, raspitivale se o njemu i slale mu novac u samostan, naglasivši da je anonimno i da se dobro brinu o njemu. Voljele su ga, jer ih je ljubavi poučila majka. Uvijek bi im govorila da se dušom može puno više od tijela, ljubavlju čistom i djelima tajnim!

• Sad kada su oboje otišli u Raj, kada je tužna sudbina navijestila kraj zemaljski, Ela i Samy ostale su kao živi spomen na njih, noseći dio njihovog imena. To su ponajviše one znale, i bilo je dovoljno. Nosile su orden vjernosti, trpljivosti i ljubavi u duši, postale su obje opatice. Molitva ih je ojačala, čekaju susret s majkom i ocem, da nadoknade izgubljene dane zemaljskog zajedništva. Kada se to dogodi nitko ih nikada neće rastaviti, jer bogatstvo im je u Bogu, u duši. Bogatstvo je voljeti se nesebično, darujući sve što možemo dati, ako treba i život. Otvorile su duhovni centar u spomen na mamu i tatu, pod nazivom; ,,UTJEHA RIJEČI SA JESENJEG LIŠĆA,, , gdje poučavaju mlađe ljubavi i vjeri, a onima koji oplakuju umrle daruju utjehu svojim svjedočanstvom. Govore kako u tugi i žalosti ima svjetla svakome tko u Boga vjeruje... kiša je često blagoslov! Na lišću se mogu ispisati divne poruke nade! Osluškivati i dozivati srcem možemo sve one koje volimo! Za mnoge je vječna jesen u duši, ali i duga kao nada! Tko uđe u centar, može sa sobom uzeti knjižice u obliku lišća, na kojima su ispisane poticajne duhovne riječi koje daruju olakšanje. Često se u prostoriji osjeti miris ruža, to je znak da se je na poseban način ostvarila Rahelina želja, da bude ozdraviteljica potrebitima, skupa sa svojim anđelom ljubavi.

Na ulazu u duhovni centar je ispisano;

Vječna jesen je na zemlji svima koji žaluju, ali postoji na svetom Nebu i vječno proljeće koje dolazi da uskrsne poruke ispisane na jesenjem lišću. Zazelenit će se, radovat će se svi stablu novog života, jer je šapat utjehe u tugovanju spušten na zemlju u obliku plemenitih ljudi koji su poruka nade kada život daruje jesenje lišće!. Ispovjedi bol, darovat će ti Gospodin olakšanje! Uskrsnuti će ljubav!

Autorica: Ana Emanuela Šimunić, Bilaj, 25.09.2017.