SUDBINA MI JE DA BUDEM NEBESKA ŠAPTAČICA

Srce nebesko kad postane, plakanje na Zemlji ostane, sve drugo pripadne osmijesima Raja...Razigrana djevojčica u meni lakše se nosi sa bolom od onih odraslih, zato valjda nikad nisam u nutrini ni odrasla, ostala sam se igrati u dvorcu nadanja... Osjetila sam davno nebeski poziv, otvorila dlan, Gospod me primio za ruku i rekao Ana, od danas si Emanuela nebeska, duša ti je imena svetoga ...u Ocean ljubavi ja ću te odvesti... i uistinu stope u pijesku bili su otisci Isusovi, jer meni se od iscrpljenosti nije hodalo, nit mi se hoda. Sada Spasitelj živi u mom srcu, On obasjava moje dane, On me bolnu nosi u krilu svom. Dušom sam ja odavno u nebesku postelju polegla, tijelo mi željno nebeskog susreta vječnoga, spokoja. Hram Boga živoga tijelo je moje, narušeni su stupovi i drhture, ali zna Bog kolika ljubav unutra stanuje i što istina je, nju će da nagradi sve će obnoviti, mene će princezicom svojom učiniti, več čini, sada imam trnovitu krunu, krvari moje prošlo i sadašnje, a moje buduće vječnom krunom princeze Jeruzalemske učinit će...