RIBIČKA OBITELJ

kratka priča temeljena na stvarnosti i mašti spisateljice. Bio je vješt, rukom je znao loviti ribe, podučavao je mene dok sam bila mala toj ribičkoj vještini. Kolike osmijehe smo zajedno širili kada bi uspjeli uhvatiti tu riječnu ribicu. Činio me sretnom djevojčicom dobri moj otac. Uzeo bi moje ručice ispod kamena i stavio mi ribu u ruku, pa rekao hajde Anđela izdigni je, kaži im da si uspjela uhvatiti tu mudru ribicu. Činio je to da se ja osjećam ushićenom i sretnom. Majka bi se na drugoj strani Like smijala, i sestrica i bratec moj. Ta obitelj bila je moj blagoslov. Postala sam vješta ribarica, sve onako malena uspjevala sam uz pomoć oca uhvatiti vlastitu ribu. Vječno pamtim taj osjećaj pod rukama i oca kako se smiješi sa druge strane kamena tjerajući ribice k meni. Prvi osjećaj uhvatiti ribu samostalno, bila je kao najveća životna medalja za moju hrabrost. Bilo je lijepo dolaziti na kupanje i uz to loviti ribice. Zaista sam postala stručnjak u tome, curica a voli loviti ribu, smiješno rekli bi mi prijatelji. Voljela sam to jer sam to vrijeme uspjela provoditi samo sa tatom, koji mi je puno nedostajao zbog ratnih zbivanja. Prošle su godine vidjevši ga samo u snovima i sjenkama srca, ovdje na potoku rijeke upijala bi njegovu očinsku ljubav, dodire i osmijehe mog zemaljskog anđela. Udisala bi miris ljeta, uživala u žuborenju riječice u lovu na ribice sa obiteljom koja mi je zlato najmilije. Dugo je trajala ta moja ribička ljubav, uvijek me je podsjećala na susrete sa ocem. Došlo je vrijeme kada sam odrasla, moj brat je narastao i on je postao tatin novi učenik. Bilo je divno promatrati ih, čak sam im ponekad i sama pomagala... Ali oni su sami to najbolje odrađivali. Pjevali bi zajedno onu pjesmicu iz djetinstva; u sjećanju su mi riječi ; tata voli mamu, bratac voli seku hej ribice se peku... Bilo je to vrijeme kada smo bili bliski, odani u svakom trenu, bilo je to vrijeme koje se je urezalo u moje srce i vječno živi u mojoj duši. Djetinje divne godine. Kasnije se moja sestrica udala, svatko je krenuo svojim putem... Ali još uvijek sam znala otići sa sjetom na riječicu odati joj šapatom duše počast što je tu , što putuje mojim selcem kao utijeha, kao šapat anđela... Često sam dolazila hvatati ribice za sestrine curice, bila je to čista uživancija kada bi ja i moja Tešy skupa u mrežu uhvatile malene ribice, pa ih onako žive odnijele kući Lejčici. Igrale bi se sa njima danima. Čak bi i ona udicu držala i povikivala teta pogledaj uhvatila se ribica! Prekrasno sjećanje na ribolov ima mi duša. Sjetim se često da je i Isus ribar bio. I sve mi se činilo da je uvijek sa nama u pomoći i u igri. Divno je kada ti se srce razigra zbog tako malih stvari, koje imaju veliku sreću u grudima. Svi smo bili ispunjeni, zadovoljni i blagoslovljeni. Prošle su duge godine, brat nikada nije ispustio ribolov. Mi smo naravno imali druge zadaće i životne puteve. Otac je ostario, obolio i nije u mogućnosti više biti ribolovac, često prolista novine o ribolovu, usreće ga. A moj bratec, položio je ispit, dobio ribičku dozvolu, uz to je uspio položiti i za lovca dobio diplomu. Krasno, eto ipak je od silne obiteljske ljubavi prema ribolovu netko taj kome je bilo suđno da se nikada ne zaboravi ljubav prema ribicama i svemu što nas veže u zajednicu. Gledam ga koliko se predaje svemu tome, koliko ribičkog pribora ima, udice sve moguće i one sjajeće kuglice... Mogao bi čini mi se poći u najveće šume tražeć riječice, i sva mora bi oplovio koliko je taj ribolov zavolio. Sve životinje mora da mu se raduju, jer on je lovac koji čuva njih, njihov je plemeniti zaštitnik. Plavetne mu oči iskre pod vedrim nebom, pun je ljubavi prema šumskim vilama, znam da krije tajne djetinje u srcu odraslog čovjeka. I sada mu u šali kažem; „ Bratec jesi mi ulovio zlatnu ribicu!?“ A on mi kroz šalu kaže da me je pozdravila! Šaljivčine! Pitam se što bi bilo da uistinu postoje te zlaćane ribice, da u moje ruke dopliva jedna ispovijedi vrijedna. Razmišljala sam na glas gledajući televiziju na kojoj je bio dokumentarac o zlatnoj ribici. Majka me čula i uzviknula, eh Anđela znaš li da si već ulovila zlatnu ribicu, da pliva u tvom srcu i zove se ljubav sa kojom možeš sve! Divne li majke moje, njena poduka biješe mi zlata vrijedna. Od tog dana počela sam zaboravljati na vječiti križ koji mi je bio kočnica u svemu, bol sam zamijenila poezijom. Ispisivala bih bilježnice pune želja, ne nisu one bile za mene. Bile su za sve moje najdraže. Shvatila sam da sam dobila ulogu zlatne ribice. Ali ja sam onako tajno željela, godinama sam se molila za sreću svih i obistinilo bi se sve, imala sam dar ljubavne čarolije u molitvenim usnama. Istina, moje se nisu ispunjavale, valjda nije bilo suđeno da sama sebi ispunim želje, morala sam valjda naći zlatnog šarana, ali nema ga. Sve do danas čitam te stare i nove zapise moje duše, kao da anđeli u srcu mi pjevuše i govore; Srce zlaćano ispunjava sve“ . Nitko ne zna, ja šutim o tome. Vi ste prvi zatajite me. Ubirem želje za vas, Nebu ih prepuštam... šapnite, tiho se iz dubine srca pomolite, Bog čuje sve, ribicu nebesku zlaćanu poslati će vam u srce, da budete oni koji su upecali sreću i o tajnama neke djevojke govore. Noćas će zasjati srce sjajno, zlaćano u svim srcima Svijeta. Noćas ćeš i ti čitatelju osjetiti koliko te zlatna ribica ljubi, anđeoskim krilima grli. Noćas ću se pomoliti sa ribičkom obitelji za ljubav, sreću, zdravlje i mir sviju vas. U ljubavi je Božjoj jedini spas, jedina rijeka u kojoj plove zlaćane ribice. I ova moja istinita priča bliži se kraju, sretna sam u nebeskom zagrljaju i u domu toplom gdje raduju se srca ribičke obitelji. Autorica: © Ana Emanuela Šimunić