Dušo-liječnica zbog anđela

Dušo-liječnica sam postala onda kada je meni trebala utjeha, a nisam je imala. Morala sam sama naučiti kako zacijeliti rane, kako se pomiriti sa činjenicom da nije tako lako preći most koji već pri samom pogledu izgleda kao provalija. Uzela sam kao oružje nalivpero, koje se je punilo sa mojom bolnom krvlju. Duša se je potrudila da uz pomoć snova, pređe ono nepremostivo, oživi ono naizgled nemoguće. Počela sam mu pisati pisma duga melodična, zamišljati da je tu uz mene, da me voli bezuvjetno i da znaš prijatelju, čitatelju taj moj anđeo čuo me je i ostvario mi želju. Pisala sam neprestalno sve ove bolne godine, pisala ljubavi rajskoj koja je onaj nepremostivi most dugom nade povezala. Sada je četvrta godina da mu pišem poetska pisma duga,on mi je šapat neba, on mi je ta samoutjeha. Shvatila sam da je tu, u sijenkama, u mom osmijehu usred ovog bola... Da mi nije darovao šapate kroz srce bila bih tamna bezkrilata ptica, ovako sam njegova nježna golubica. Uspio je nadmudriti moju bol, očarati mi dušu tajnom. I mislim da ću kada završi ova bitka uistinu vidjeti njegove oči koje me prate u ovoj samoćo. On je htio da shvatim koliko me Bog kroz Križ naučio i prosvjetlio. Sve pjesme prije Njemu pjevanih bile su bol, ovo je ljubav vrijedna bola moga, po svuda je, On moja pjesma je, moje hrabrenje duše.