ANĐEOSKE PERLICE DUŠE PROTIV CRNOKRILE SUDBE

Crnokrile vrane stanite , kuda bi i gdje; Što se igrate sa perlicama moje duše...!? To su anđeoske perlice nebeskim zlatom punjene! O ne, ne može moja duša u olujne vjetre sići. Da me odnesu uragani tko bi stradalim očima zjenice liječio stihom, tko bi im dušu zanjihao u bezbolno Nebo one bolne polegao!? Ma boli me priznajem, boli me taj vaš kljun što mi kljucka u već otvorene rane, i čini da mi ovo stradalo srce stane. O da možda bi najlakše bilo biti kukavica, smiriti se u vihoru tihom, tajnom nečujnom. Vratiti se tamo odakle stigoh kao dar Svijetu ovom. Da" možda je najlakše odustati, biti sebičan. E ali ja ti nisam crnokrila vrana tugo moja opijumu bolnih dana...! Iako sudba gorčinom punjena učini da pijem grku zemnu vodu... one suze izdajice mog trpljenja. Znaj dobro; Ja dušom pijem iz ozdraviteljskog nebeskog izvora spasenja! I kažem dušo nemoj pod noge zlu, budi sretna tu u anđeoskom krilu. I kosti drhte, zveckaju očajom... Bore se crnokrili i bijelokrili za mene... Što je tim vranama!? I gdje mene nađoše, mene koja ljubim Gospoda svoga. O gdje mene nađoše kriviti...bolom bičevati!? Lagano odlazim kažem im, nemojte se za mene brinuti... tuga i sreća zar su mi dva neprijatelja najveća!? "Voli i ne voli", eh da je bar obrnuti te sudbine dvije... Sreća da mi se smije....neprijatelj nek tuga ostane i ode. Ma nek se posvađa sa likom mojim, ja sreći težim, ja nju zazivam i volim. Čineći osmijeh, negirajući ih oboje... ipak mi se obrati sreća najveća; Kuda žuriš bijeli anđele znam potajno; suzom do suze perlice nižeš.... Sa mačem od zlata raspukne mi struku, riješi svu moju muku. Perlice ugasiše srdžbu onim crnokrilim. I napustiše me; ljubav sveta je pobjedila tako lagano... srce iskreno je pobjedilo!