PJESMA UVELE RUŽE

Crtam ti oči kistom nade, ne daj ljubavi da srce mi stane. Budi u tom Nebu duga mog života, budi ona moja zanosna ljepota. Neću da odeš sa zalaskom Sunca, neću da te prekrije tama. Ja hoću ljubavi da u tvome sjaju sanjam. Da budeš mjesečina koja me blagoslovom zvjezdanim prekriva i jutrom moje latice osmijehom radosne kiše zalijeva. Usne mi krvare, Mjesec se puni krvlju. Zašto te nema nebeski putniče!? Zašto me ne čuješ, zašto skrivaš se!? Zvijezde su u javi trnovite, bolom su me prekrile. Pupa bol iz bića mog. Miris paljevine iz srca teče, duša gori, zar uvenuti ću ovo veče!? Zemlju suhu spusti, ime mi u molitvi izusti Svijete moj. Pamučno nebo neka mi udomi dušu, neka se u sveti prah pretvori moja ljubav. Procvjetati će moja smrt, biti ću ruža oslobođena u Raju. Biti ću ruža ljubavi u tom beskraju. Obasjati će latice moje svaku ranu bolnu, opet ću živjeti za tebe i slobodu. Voljeti ću te mirisom latica, ispijati ću tajnu o tebi kao rosu. Biti ćeš statua blistava i riznica duha moga. Slaviti ću vječno svu ljubav svoju, ali ovdje na ovom Svijetu ne mogu.