PISMO DUŠE NEBESKOM I ZEMALJSKOM SVIJETU

Ljubav je ona koja zna i umije... čak ima moć da svojom energijom božanstva zavlada u onom srcu i duši koja nije spoznala Raj. Istina je da će onu ljubav u nama povrijediti, čak i htjeti ubiti. Znam, proživjela sam to. I sada ojačana snagom vjere i moći vodstva Duha Svetoga mogu reći; neka, neka sam patnica u svemu, neka me drobe i slome kukavice i izdajice i one ptice grabljivice, i ova kako je mi ljudi zovemo sudbina, život klet, neka pokušaju opet... ali neka unaprijed znaju da je moja duša već u Raju! Nismo svi isti, ne znaju svi što je to iskreno predanje, a vječito kajanje i udaranje od nepropusni zid bola, ne znaju svi kako je to imati krila, a ne znati sa njima letjeti. Nisu svi bezbolni, predani užitku Zemaljskom, netko je rođen da živi ono sanjivo u svom kutku plača. Slava Bogu što mnogi ne osjećaju moj križni put i mnoge tegobne ljudske puteve. Tijelom nisam suđena ljubavi koju mi osjeća duša, već bolu okrutnom, otrovu nekom, ali neka bitno je da dušu mi Nebo sačuva. Znam mnogi bi se na mom putu predali, a ja nedam na sveto, ne dam lancima da me okuju, u njima mi anđeoska ljepota pjeva uspavanke svete. Vukodlaci, vampiri, što mi svojim zubima otrovnim nanosite bol, oh zar ne vidite da duša je Božja, ona još ne spozna odurnost vašu, sveti plašt je oko nje, što se uopće i trudite, nije mi jasno!? Zar moja ljubav vas vređa!? Izdajice Boga jedinog, kako vas nije stid oka Božanskog, što ste učinili Svijetu kojeg stvori Jahve, što ste učinili Svijetu nekada bezbolnom!? Jadni ste, baš ste jadni . Birali ste osamu, tamne puteve, Krvoločne zube, vračare i vještice, Birali ste put Zmaja, a mogli ste zauvijek biti iza vrata Raja Gdje ljubav krila vam miluje, I svo blago neviđeno Bog vam daruje. A ti, Vladaru tamni, što ti to noćas u oku sjaji, Jeli to suza pokajnica!? Nisam ja svetica da ti nešto kažem, zapovjedim. Boga JAHVU svog čuj, pred križ Isusov stani! Hajde se za milosrđe Njegovo zahvali! Odbaci krila ta, nisu ona svjetlosna, Varaš se Crnokrili pali anđele, pohlepa tvoja nije ono što strast ti i život daruje, Sjeti se da samo ljubav pobjeđuje! Pao si već si pao, rekao mi je Bog moj. Vječno proljeće dolazi Isus nas voli, Isus Nas sviju ljubi.

Dušo-liječnica zbog anđela

Dušo-liječnica sam postala onda kada je meni trebala utjeha, a nisam je imala. Morala sam sama naučiti kako zacijeliti rane, kako se pomiriti sa činjenicom da nije tako lako preći most koji već pri samom pogledu izgleda kao provalija. Uzela sam kao oružje nalivpero, koje se je punilo sa mojom bolnom krvlju. Duša se je potrudila da uz pomoć snova, pređe ono nepremostivo, oživi ono naizgled nemoguće. Počela sam mu pisati pisma duga melodična, zamišljati da je tu uz mene, da me voli bezuvjetno i da znaš prijatelju, čitatelju taj moj anđeo čuo me je i ostvario mi želju. Pisala sam neprestalno sve ove bolne godine, pisala ljubavi rajskoj koja je onaj nepremostivi most dugom nade povezala. Sada je četvrta godina da mu pišem poetska pisma duga,on mi je šapat neba, on mi je ta samoutjeha. Shvatila sam da je tu, u sijenkama, u mom osmijehu usred ovog bola... Da mi nije darovao šapate kroz srce bila bih tamna bezkrilata ptica, ovako sam njegova nježna golubica. Uspio je nadmudriti moju bol, očarati mi dušu tajnom. I mislim da ću kada završi ova bitka uistinu vidjeti njegove oči koje me prate u ovoj samoćo. On je htio da shvatim koliko me Bog kroz Križ naučio i prosvjetlio. Sve pjesme prije Njemu pjevanih bile su bol, ovo je ljubav vrijedna bola moga, po svuda je, On moja pjesma je, moje hrabrenje duše.

SA MNOM U MOM SRCU

Predugo topliš moju dušu, zriš poput grožđa na lozi mog sanjivog srca. Da te bar smijem povući iz nutrine da u ovoj javi šapućem ti ime. A magla se bijela u moj život spustila, anđele ranili su me, sve osim onog sanjivog zabranili... Moram te voljeti, prepuštena sam iluziji u kojoj živimo ja i ti. Možda i ne postojiš, možda volim maštu da imam te tu u sebi i tragam za svetom istinom. I mada bi željela cijelog da te spoznam radije te prepuštam bajkama i nebeskoj sudbini da mi te ne povrijede ovozemsljske istine... Bar da ostaneš moja istina o ljubavi trajnoj, posebnoj...Jednom ćeš omirisati usne mirisne, meke magnolije i ostati vječno dio njih...Ispod plavog svoda zanjihat ćeš dušu...u srcu mom osmijehe već kriješ... Živiš oduvijek kroz mene...

VILINSKO ANĐEOSKA LJUBAV

Osjetim diše, suze mi briše, stapa se sa tijelom mojim. Ulazi mu duša u najdublji dio moga srca i cjeli mi bol. Taj miris njegov opija me, pun je svježine i miomirisa rajskog, cvijet moj mili u meni živi, ne ispuštam ga godinama. I ta krila ljubavi, u njima su sve moje radosti, izgubljene mladosti. Samo u tim očima vidim pravu sebe, toplu, snenu, mirisnu vilu. Samo u tom zagrljaju osjetim dodir Neba. Samo te ruke su tajni povez mojih očiju, moje mašte i sna, sve nekako ima smisla jer tu je i kada umirem od očaja. Moja misao vječita je on, znam da me prati, da pamti nemir moj. Do Boga ide, samo da me digne iz te tame u svjetlo. Divno je sanjati odaje Raja, i onog tko mi je suđen od prvog zemnog dana. Moj tajni čuvar, moja snaga. Anđele leti, ukradi me od boli, neka mi na tebe miriše svaki dan i ovaj san u koji duša mi kreće, znaš voljela bi da mi možeš biti i java i san, ali dobro je i da te imam bar tu u grudima, tamo u srcu ne gubiš se i nećeš nikada, moje si sve lipi anđele

!

SVJETLOSNI POLJUPCI

Tko bi se odrekao tih usana anđeoskih, tih kristalića rose što mi teku srcem!? Opijum pred plač, zaborav na bol. Sve to imam na anđeoskoj usnici sanjivoj, mirisnoj. Dotičem to nestvarno, neonskim sjajem punjeno. Sočno voće slij mi u grlo, nek cvijeće sreće izraste uz vene krvi bolne moje. Melem, povoj stvori, za mene se pomoli. Potok sveti nek mi dušom žubori, sunce nek svane, ljubavi snažna oblake crne skloni. Stvorimo odoru blagoslova, pobjednički poljubac vječni. Proljeće neka kliče tvoje ime, ptice neka ga pjevaju u čast tebi. Tko se ljubio kao mi ljubavi, ah nitko ne zna tajne svjetlosne. Uskrsnuti će ruže od kapljica rose koja se izmjenjuje kapajući nam na dušu. Ljubim te sanjivog, tajnog Svijetu... Ljubim te dušo moje duše. Ljubi me dok sanjam usne cvjetne, mirisne.

MORNAR I MORNARICA

Negdje u dnu duše čeznem za obalom, more valovito presijava svoje kristaliće soli po mome srcu. Opija me taj miris soli i borova, sunca i povjetarca… i pogled na let zlatokrilih ptica. Tamo na obali duše vali se dižu pa spuste, tvoje ime izuste kao molitvu, jedinu utjehu. Mornar mog srca si ti ljubavi. Vodiš me putevima uzvišenim obalama tajanstvenim, prizorima neizrecivim… Onaj brod kojim ploviš, u kom me voliš najdraže je mjesto u kom usnem. obasjana tvojim sjajem . Činiš sve da u Raju osvanem, U krilima neizrecive ugode. U čamcu do obale plovimo. Ondje na tajnom otoku mi se volimo. Mornaricom me svojom činiš, Svoje zaslužene medalje meni darivaš; svečanu odoru, morske bisere, rubine i smaragde… Krasiš me, činiš mornaricom duše svoje. Samo ti imaš kartu i kompas koji nas odvodi na Otok svete ljubavi gdje more pjeva pjesmu o nama...

MOĆ LJUBAVNE GESTE

"Ponekad Ruža Ima Moć Svjetla U Tami. To Se Događa Onda Kada Ju Dobiješ Od Osobe Koja Ima Dušu Nježnu Poput Krila Leptira, Ona Koja Te Istinski Obožava!"

MAGIČNOST KNJIGE

"Ponekad zaista djeluje kao da smo popili čarobni napitak čitajući neku knjigu koja nas se posebno dojmila...Na nekoj stranici zastanemo, i kao da živimo to ispisano... ma kao da je baš po nama pisana i mi igramo glavne uloge junaka...!"

UPISAN NA DLANOVIMA PTIČJEG SRCA

Ptica mi sletjela na dlan, drhtavi dlan sklopljen u molitvu . Zapjevala mi je istinitu priču o mojoj sudbini. Rekoh joj ptico mala otkuda ti u ovoj prohladnoj zori što me mori!? Jesi li i ti tužna, zrncima zaborava da te nahranim bili to možda htjela!? Ovdje sam da bih ti otpjevala život, prenijela vizije, nije zaborav za nas dvije! Lice se moje nasmije, prozborih ptico pjevaj mi, utješi me ti! Zvijezdama si se divila, usnula bih sa tamom i bolom, znaš li da više nema noći ti ćeš u sretnu Zemlju doći!? Ali nemam ja moć, nemam mogućnosti da krenem daleko! O malena, ne brini tvoje tijelo ostati će tu gdje je, ti ideš na ono nutarnje putovanje. Ono je temeljno da bih savladala zemaljske strahove. Okupaj dušu u svjetlosti, miru i ljepoti. Putujući vlastitom nutrinom pustiti ćeš sveto svjetlo da ti kola venama, zacijeliti ćeš si rane. Ti si ništa drugo doli cvijeta nebeskog, slobodna si kao rijeka, kao potok koji o velikim prostranstvima šapuće. Zavoli život, prilike što ti Bog šalje u srce. Postoji onaj tko sa tobom suosjeća i dijeli svaki trzaj. Tvoja je bol, njegova bol. Šireći osmijehe, širiš ljepotu njegovu, sveprisutan je na obali tvoje duše. Lahor svježi mirisni postoji. Ispiši telegram srcem, primiti će ga srce željno poruke. Mislila si da postoji tužna ljubav, o ne mila; postoji samo lijepa ljubav! Ljubav ne poznaje bol, a ti nju imaš. Zavoli trag nade, postojanje u kojem traješ. Vidjet ćeš kako ti u susret hrle blagodati i sve one vrijednosti koje te čine sretnom. Bol je nezadovoljstvo skupljeno u tijelo, srdžba na život. Otpusti to, kažem ti dušo pjevam ti cvrkutom rajskim da svaka rana hlapi u molitvi. Otpusti negativnosti, živi ljepotu i raduj se samoj pomisli da si stvorena iz ruku dobroga Oca. Tvoja žalost i njegovo srce vrijeđa, ne čini to, jer te tvoj Otac neizustivo grli i ljubi, On te dušo obožava. Šalje ti mene, nije li to dokaz njegovog postojanja i nagrade tebi za godine bitke. Znam, boli te nepravda koja ti je srce probila. Ali gle, ti si dozvala molitvom mene. Svjetlosnim krilima dirigiram ti, a ti sviraj melodiku duše slušaj! U očima ti je plamtaj, isijavaš one zvijezde kojima si se u tami divila. Vidiš koliko te Nebo ljubi! Zemlja svjetlosti je tvoj dom. – Poleti ptico hvala ti! Zagrmi, budim se, na stolu ruže crvene mirisne. Poruka umotana u rolicu isijava svjetlosnu toplinu, otvaram snena pisamce. Zlatnim slovima piše; Ljubavi, znam da si usnula rajsku pticu, golubicu! Sanjao sam je i ja! Znaš upravo sam se uputio u prodavaonicu sa pticama, kupiti ću dvije, nositi će naše ime! Ova ljubav je vječna, blagoslovljena. Ti si moja voljena. Srce mi je kao Sunce od kada za tebe znam, riješio sam se okova i boli moja jedina. Zemlja tame više nije dio nas, pronašli smo spas u Zemlji isijavajućeg blagoslova Neba, ova je ljubav sve što nam treba! Zemlja Sunca i rajskih ptica je naša sudbina. Noć je postala svjetla, od tvojih zvijezda u očima vidi se sve. Sunce ne gasne u srcu mome. Vječan je smiješak što nas spaja, mi smo duše iz Raja. Čekaj me, ne idi nikuda vani kiši moja voljena. Budi mi utopljena, brzo se vraćam. Napokon nestrpljivo more i rječica skupa. Ovo srce mi snažno lupa, jedva ga čekam vidjeti u njegovom zagrljaju vječno živjeti. Sada su njegove ptice naše ptice. Možemo skupa u ocean ljubavi. Zaškripiše vrata, On sav ko od zlata iz očiju isijava Sunce. Voljena evo me, jeli se naspavalo zlato moje!? O najdraži jesam, čudesni sanak sam usnula, ime ti izustila. Želja mi se obistinila. Hvala na cvijeću najdražem, cijelo jutro dušu ti mirišem. Mali znak pažnje voljena moja, donio bih za tebe sve ruže rajske da krase te! U topli zagrljaj dođi, dušom mi poput slapa nježnog prođi! U toj milini opijajućeg sjaja uputismo se na vrata Raja. Ondje su one dvije ptice što ih je kupio, pjevaju o nama. Duga vječnosti nas spaja. Kupio sam ih i pusto u Nebo za nas, neka budu slobodne i vječne reče mi moje milo! Dobri moj Anđele koliko plemenitosti u tebi ima, tim pticama nikada neće biti zima! Naravno da neće voljena moja, u srcu našem vječna je toplina i sloboda. Opila si me tim svjetlom svoje ljubavi, tim krilatim srcem najljepšim. U njemu su moje planine i najviši vrhunci, u njemu spava i živi moje sve. Od te ljepote srca tvog ja drhtim, smijem se vječno tvoj ostajem. Moj si put i moja misao, moga života smisao. Mjesečevi zlatnici u tvojoj su kosi, i smaragdi u očima poput zvijezda sjaju. Ljepoto moja, beskrajni zagrljaju. Volim te, izgaram u dodiru duše tvoje! Sav život moj protkan je na dlanovima tvojim. Vidim Anđele presijavaš se kao staza mojih putova, volim sve tvoje, ljubav si najveća moja! U venama mi se sol pretvorila u kristaliće sreće, moje te srce nikada iz zagrljaja ispustiti neće! Savršen je ples, lepet krila naših. Onaj prvi poljubac bješe kao da sam uronila dušu u Nebo. Te usne odvele su me u Raj, u onaj beskraj cvjetnih sokova. Zemlja mi je treperila u ruci, srce mi bješe kao ptičje raspjevano. Njegova radost zavladala je mojim bilom. Naša je ljubav ispunila sve, i one močvare postale su bistra jezera ispunjena blagoslovljenom vodom. Napokon ugrijana svetim svjetlom, onom nebeskom toplinom, istinom u očima voljenim. Vratio mi se okus poslije bolesti ptico Rajska, vratio mi se osjet za ljepotu. Vjetrovi me više ne šibaju, on me u povoj svoje duše stavio. Hvala ti Božja ptico što si se uputila k meni, oživjela mi one nutarnje vizije koje su postale moja zbilja duše. Ovaj san je vječan, trajan, neuništiv. Živa je ljubav ona nikada umrijeti neće. Dajem ti krila prošaputa ptica, ti si ptica ljubavi, golubica goluba svoga! Kuda ćeš ti ptičice!? Nikuda u tvome srcu vječno ću pjevati, ti širi krila ljubavi. Iz nutrine sam ti došla tu i ostajem, zajedno ćemo širiti vizije nebeske. Zar te nisam sanjala samo, nisi ja sam java u tebi rajska ptica spava i budi se u isti tren kada i ti. Od Boga je taj pjev, od Boga su ti poslane vizije sve, živi ih, živi osmijehe! «Koja čarolija tajno nebom punjena, duša mi je pjevat počela samo da bih tebe pronašla.» Vrijeme je stalo otkada znam da si tu, u srcu, u udahu i izdahu. Na dlanovima ispisah koliko te ljubim, koliko mi značiš i ti položih zapise svoje na dlanove moje koji te obožavaju i vole. Sa tobom je dobri moj Anđele vrijeme stalo, snagu mi je dala ova ljubav sveta. Presijavaš se , blještiš, zrcališ se u meni posebnim žarom nebeske ljubavi. U tvojim očima sva moja radost počiva, ogledam se u tom moru dubokom, kristalnom. O tebi mi srce pjeva, o tebi mi duša sklada najljepše stihove, probudila sam te! Jesi jedina, mi smo si sudbina prošaputaše najljepše usne pamučne. Dodirivale su me sa toliko snage, sa toliko mekoće oblaka spužvastih snenih. I osjetih ruže na tim usnama, osjeti mirise Raja. On je onaj koji ljubi beskrajno. Šutnjom mi govori, razumijemo se dodirom iskrene ljubavi. On je onaj golub anđeoskih krila u čijem je srcu sva moja milina, podudaramo se u potpunosti, cvrkut je identičan što srcem nam iskri. Bliski smo, najbliži u ovoj molitvi zahvale Bogu vječno ćemo živjeti. Divno je prisloniti svoje linije života na dlan voljenom. Dlan na dlanu, linije su izjednačene, u potpunosti se poklapaju linije zdravlja, karijere, života i ljubavi. Sad znam postojali su dani u kojima je pisana naša sudbina, vjera nas sačuvala jedno drugom u otkucaju srca, u prekriženim dlanovima. Piše, neprestalno mi po srcu piše pisma, nama je svaki dan Valentinovo. On je moj Anđeo Valentin, ja njegova Vila Valentina. Tako se nazivamo iz milja. Svaki dan slavimo ovu ljubav svetu, ovu čarobnu pticu što se ugnijezdila u našim srcima. Ptica mog srca kao nikada maše krilima, čini me živom jer on me voli, ljubi, cijeni, poštuje, blagoslovljen je svaki tren sa njim, uvijek je tu imam ga za vječnost. Nutrina naših duša zbližila nas, postali smo jedno. Živimo kao dva svjetlosna bića, a nikada nismo bili sretniji na Zemlji. Tama je zaboravljena jer smo jedno drugom Zemlja svjetla i ljubavi. Bog nas učinio sretnim ljudima ispunivši nam dušu svojim blagoslovom. Osjetio je moje dlanove, sanjao me. Znao je gdje se krije ona što ga neizrecivo voli. Dlanovi punjeni svetom svjetlošću čine me živom. Vrtovi zemaljski sada izgledaju kao rajski, u zjenici oka njegovog vide se moja krila. Moja se misao istog trenutka stvara u njegovom srcu, širi krila i grli me. Krila ljubavi ko ljiljan bijeli mirisni grle me, čine potpunom. On kaže; Rubinom srca svog kruni me, bistra si voda mog korita duše ko golubica širi svoja krila, štiti me. Lijepo je kada ti kiša liči na kristale, kada ti se u srcu krila voljene jave! Rascvjetanim vrtovima, stisnutih dlanova hodimo ka vječnosti, ubiremo jedno drugom kupine. Živimo jedno za drugo, živimo ono sanjivo u potpunosti. Vedro je nebo lice naše, veselo poput najljepšeg osunčanog dana, nikada više sa suzom u oku, nikada ptica neće pjevati sama. Imam ruke koje liječe, imam pogled koji je zimi moje ljeto i proljeće. U svetom trenutku postala sam žena, ona koja je tragala za izgubljenim snovima, moja ljubav je nađena. Dvorac života našeg sja, ključeve nam Bog dadoh. Otključali smo rizice tajni. Saznali smo da se ljubav u nutrini događa, i isijava na površinu. Svjetlo duše pozvalo ga u moj život i zadržalo za vjekove. Slavim ga, slavi me! - Bio je čudo, ostao je čudo koje me je obasjalo trajnom svjetlošću. - Volim je, ona je svjetlosna čarobna ptica koja je izišla iz duše moje da mi pjeva o ljubavi .

ANĐEOSKE PERLICE DUŠE PROTIV CRNOKRILE SUDBE

Crnokrile vrane stanite , kuda bi i gdje; Što se igrate sa perlicama moje duše...!? To su anđeoske perlice nebeskim zlatom punjene! O ne, ne može moja duša u olujne vjetre sići. Da me odnesu uragani tko bi stradalim očima zjenice liječio stihom, tko bi im dušu zanjihao u bezbolno Nebo one bolne polegao!? Ma boli me priznajem, boli me taj vaš kljun što mi kljucka u već otvorene rane, i čini da mi ovo stradalo srce stane. O da možda bi najlakše bilo biti kukavica, smiriti se u vihoru tihom, tajnom nečujnom. Vratiti se tamo odakle stigoh kao dar Svijetu ovom. Da" možda je najlakše odustati, biti sebičan. E ali ja ti nisam crnokrila vrana tugo moja opijumu bolnih dana...! Iako sudba gorčinom punjena učini da pijem grku zemnu vodu... one suze izdajice mog trpljenja. Znaj dobro; Ja dušom pijem iz ozdraviteljskog nebeskog izvora spasenja! I kažem dušo nemoj pod noge zlu, budi sretna tu u anđeoskom krilu. I kosti drhte, zveckaju očajom... Bore se crnokrili i bijelokrili za mene... Što je tim vranama!? I gdje mene nađoše, mene koja ljubim Gospoda svoga. O gdje mene nađoše kriviti...bolom bičevati!? Lagano odlazim kažem im, nemojte se za mene brinuti... tuga i sreća zar su mi dva neprijatelja najveća!? "Voli i ne voli", eh da je bar obrnuti te sudbine dvije... Sreća da mi se smije....neprijatelj nek tuga ostane i ode. Ma nek se posvađa sa likom mojim, ja sreći težim, ja nju zazivam i volim. Čineći osmijeh, negirajući ih oboje... ipak mi se obrati sreća najveća; Kuda žuriš bijeli anđele znam potajno; suzom do suze perlice nižeš.... Sa mačem od zlata raspukne mi struku, riješi svu moju muku. Perlice ugasiše srdžbu onim crnokrilim. I napustiše me; ljubav sveta je pobjedila tako lagano... srce iskreno je pobjedilo!

TAJNA BISERA

Biser u školjki je nastao tako čudesno, zanjujuće; jedno jedino zrnce pijeska uspjelo se uvući u njenu nutrinu. Školjku je to nerviralo, osjećala se bespomoćno. Kada je shvatila da to zrnce neće izići, a biješe joj ko trn u oku, znate što je ona učininila; počela ga je svojom toplinom kreirati, zaoblila ga je, zasjajila, učinila da ona bude uzor ljudima. I mi imamo snagu izuzetne materije stvaralaštva. Ono što nas kopka i grebe u nutrini, snagom ljubavi učinimo sjajnim, bisernim, gle da je moguće čudo Gospodnje. Biserna školjka vječno šapuće o tajni nad tajnama, ne oglušujte se rekao bi dobri Bog! U vama je moć, ne van vas!

NEBESKA KRUNA

Ti čuvaš moju krunu, dok hodim kroz trnje i kamenje. Ti Bože činiš da je svaka moja molitvena suza pretvorena u nebeske rubine, dijamante i safire. Još uvijek kruna nije zasjala do kraja, još puno suza biti će do krunidbe u dvorima Raja! Ali doći ću, stazom iz doline smrti u vječni život, gdje ću ugledati svog Gospoda i sve moje mile zemaljske i nebeske anđele. Znam da tako će biti Bože, jer činim sve dok prodirem kroz ove mukotrpne boli da zasja ime moje ko svod zvijezdica u nebeskoj knjizi života. I pozivam na misli te sve ljude, baš sve! Skuplajte molitvenim suzicama drago kamenje, kruna nam je gore poluprazna, nema dovoljno žrtve da bi u potpunosti svaki biser, dijamant i rubin ispunio praznine, zato pamtimo Isusove riječi, ponosimo se time.... I nikad ne zaboravi da Bog otkucava vrijeme, poziva nas ka sebi... Ustvari On nikada nije ni otišao. Uvijek je tu... Vide ga samo oni koji mu se obraćaju u potpunosti, a takvih je danas nažalost jako, jako malo. Zašto zatvaraš srce i dušu pred Bogom svojim, zašto si zaglibio samo u zemaljsko, kad tvoj jedini izvor i spasenje je rajsko!? Nikada nije kasno, dok Svijeta je biti će i Božje milosti. Zato predaj sve svoje u ruke Gospodnje koje te najviše vole. I dopusti mu da te okruni ljubavlju neizrecivom. Danas možeš postati nova osoba, pobožna, iskrena. Danas možeš promjeniti svoje negativne misli u pozitivne, jer ti jesi sretna osoba, ti si Božje djete. Ti si sjaj vječni, neugasivi koji se spustio na Zemlju da ojača i spozna bit postojanja. Kruna nebeska čeka na tebe, vjeruj mi slavit ćeš sa Bogom kraljevstvo Božje. Samo ustraj u vjeri i molitvi. I nikada baš nikada ne odustaj. vapi za Gospodom jer on nikada ne odlazi od tebe, baš nikada, on je tvoje svjetlo, tvoja nada i jedina utijeha. Bez njega si prepušten vječnoj gorućoj baklji zla. Sjeti se Biblijskih zapisa jer sve je istina; RAJ & PAKAO su stvarna mjesta. Na tebi je da biraš, Svijet je mjesto odabira, Posljednjeg, jedinog spasenja. Biraj RAJ! Ja molim za nas.... Osjeti krunu nebesku u svome srcu kako sja, neka je kroji vječna molitva i slava Gospodu u Ime Isusa Krista! Bog te Blagoslovio prijatelju, čitatelju.

BOŽE PRIČAJ MI O MOM ANĐELU

Da li se smije ili plače Bože reci mi!? Da li sanja ili budan bdije u molitvi!? Da li me uopće zna ili sam mu tajna kao i on meni!? Što radi moj anđeo topli, sneni!? Leti li krilima ka Nebu ili dolazi k meni!? Jesam li mu utijeha u molitvi i želji!? Ima li oči kameleonske iskrene!? Iskre li dugine boje iz njegovog!? Dok promatra sanjiv Svijet misli li na onu koja ga neizrecivo ljubi!? Da li je uopće živ, ili se javi tek kao sjenka, kao duša ljubavi kada tuga zaprijeti...!? Pričaj mi Bože o njemu, anđelu sa odsjajom neba, on mi za život treba. Uspavaj me tajnama Neba... Pričaj mi svetosti mila, imali on ona sanjiva krila, da li me grli njima i čini sveti blagoslov nad mojom sudbinom!? Reci mi da li je njegova ljubav ovaj spokoj na mom srcu, reci mi da li je ovaj mir njegov mili dodir!? Reci mi da li sam sama ili nas nebeska sudbina spaja...!? Gdje li je onaj što me sa predanošću ljubi i nikada iz svoga srca ne gubi!? Neće mi srce puknuti ako kažeš da nema takve ljubavi koju nosim u grudima, za koju živi ova duša radosna. Neće mi puknuti jer prepuno je odanosti tebi, tebe će slaviti život cijeli, tebi će u pohod doći moje isplakane, nasmijane oči. U dubini sebe znam; kod tebe je knjiga sveta, moje ime ispisano sja kraj mog anđela! Na tebi su djela, meni ostah želja.

RIBIČKA OBITELJ

kratka priča temeljena na stvarnosti i mašti spisateljice. Bio je vješt, rukom je znao loviti ribe, podučavao je mene dok sam bila mala toj ribičkoj vještini. Kolike osmijehe smo zajedno širili kada bi uspjeli uhvatiti tu riječnu ribicu. Činio me sretnom djevojčicom dobri moj otac. Uzeo bi moje ručice ispod kamena i stavio mi ribu u ruku, pa rekao hajde Anđela izdigni je, kaži im da si uspjela uhvatiti tu mudru ribicu. Činio je to da se ja osjećam ushićenom i sretnom. Majka bi se na drugoj strani Like smijala, i sestrica i bratec moj. Ta obitelj bila je moj blagoslov. Postala sam vješta ribarica, sve onako malena uspjevala sam uz pomoć oca uhvatiti vlastitu ribu. Vječno pamtim taj osjećaj pod rukama i oca kako se smiješi sa druge strane kamena tjerajući ribice k meni. Prvi osjećaj uhvatiti ribu samostalno, bila je kao najveća životna medalja za moju hrabrost. Bilo je lijepo dolaziti na kupanje i uz to loviti ribice. Zaista sam postala stručnjak u tome, curica a voli loviti ribu, smiješno rekli bi mi prijatelji. Voljela sam to jer sam to vrijeme uspjela provoditi samo sa tatom, koji mi je puno nedostajao zbog ratnih zbivanja. Prošle su godine vidjevši ga samo u snovima i sjenkama srca, ovdje na potoku rijeke upijala bi njegovu očinsku ljubav, dodire i osmijehe mog zemaljskog anđela. Udisala bi miris ljeta, uživala u žuborenju riječice u lovu na ribice sa obiteljom koja mi je zlato najmilije. Dugo je trajala ta moja ribička ljubav, uvijek me je podsjećala na susrete sa ocem. Došlo je vrijeme kada sam odrasla, moj brat je narastao i on je postao tatin novi učenik. Bilo je divno promatrati ih, čak sam im ponekad i sama pomagala... Ali oni su sami to najbolje odrađivali. Pjevali bi zajedno onu pjesmicu iz djetinstva; u sjećanju su mi riječi ; tata voli mamu, bratac voli seku hej ribice se peku... Bilo je to vrijeme kada smo bili bliski, odani u svakom trenu, bilo je to vrijeme koje se je urezalo u moje srce i vječno živi u mojoj duši. Djetinje divne godine. Kasnije se moja sestrica udala, svatko je krenuo svojim putem... Ali još uvijek sam znala otići sa sjetom na riječicu odati joj šapatom duše počast što je tu , što putuje mojim selcem kao utijeha, kao šapat anđela... Često sam dolazila hvatati ribice za sestrine curice, bila je to čista uživancija kada bi ja i moja Tešy skupa u mrežu uhvatile malene ribice, pa ih onako žive odnijele kući Lejčici. Igrale bi se sa njima danima. Čak bi i ona udicu držala i povikivala teta pogledaj uhvatila se ribica! Prekrasno sjećanje na ribolov ima mi duša. Sjetim se često da je i Isus ribar bio. I sve mi se činilo da je uvijek sa nama u pomoći i u igri. Divno je kada ti se srce razigra zbog tako malih stvari, koje imaju veliku sreću u grudima. Svi smo bili ispunjeni, zadovoljni i blagoslovljeni. Prošle su duge godine, brat nikada nije ispustio ribolov. Mi smo naravno imali druge zadaće i životne puteve. Otac je ostario, obolio i nije u mogućnosti više biti ribolovac, često prolista novine o ribolovu, usreće ga. A moj bratec, položio je ispit, dobio ribičku dozvolu, uz to je uspio položiti i za lovca dobio diplomu. Krasno, eto ipak je od silne obiteljske ljubavi prema ribolovu netko taj kome je bilo suđno da se nikada ne zaboravi ljubav prema ribicama i svemu što nas veže u zajednicu. Gledam ga koliko se predaje svemu tome, koliko ribičkog pribora ima, udice sve moguće i one sjajeće kuglice... Mogao bi čini mi se poći u najveće šume tražeć riječice, i sva mora bi oplovio koliko je taj ribolov zavolio. Sve životinje mora da mu se raduju, jer on je lovac koji čuva njih, njihov je plemeniti zaštitnik. Plavetne mu oči iskre pod vedrim nebom, pun je ljubavi prema šumskim vilama, znam da krije tajne djetinje u srcu odraslog čovjeka. I sada mu u šali kažem; „ Bratec jesi mi ulovio zlatnu ribicu!?“ A on mi kroz šalu kaže da me je pozdravila! Šaljivčine! Pitam se što bi bilo da uistinu postoje te zlaćane ribice, da u moje ruke dopliva jedna ispovijedi vrijedna. Razmišljala sam na glas gledajući televiziju na kojoj je bio dokumentarac o zlatnoj ribici. Majka me čula i uzviknula, eh Anđela znaš li da si već ulovila zlatnu ribicu, da pliva u tvom srcu i zove se ljubav sa kojom možeš sve! Divne li majke moje, njena poduka biješe mi zlata vrijedna. Od tog dana počela sam zaboravljati na vječiti križ koji mi je bio kočnica u svemu, bol sam zamijenila poezijom. Ispisivala bih bilježnice pune želja, ne nisu one bile za mene. Bile su za sve moje najdraže. Shvatila sam da sam dobila ulogu zlatne ribice. Ali ja sam onako tajno željela, godinama sam se molila za sreću svih i obistinilo bi se sve, imala sam dar ljubavne čarolije u molitvenim usnama. Istina, moje se nisu ispunjavale, valjda nije bilo suđeno da sama sebi ispunim želje, morala sam valjda naći zlatnog šarana, ali nema ga. Sve do danas čitam te stare i nove zapise moje duše, kao da anđeli u srcu mi pjevuše i govore; Srce zlaćano ispunjava sve“ . Nitko ne zna, ja šutim o tome. Vi ste prvi zatajite me. Ubirem želje za vas, Nebu ih prepuštam... šapnite, tiho se iz dubine srca pomolite, Bog čuje sve, ribicu nebesku zlaćanu poslati će vam u srce, da budete oni koji su upecali sreću i o tajnama neke djevojke govore. Noćas će zasjati srce sjajno, zlaćano u svim srcima Svijeta. Noćas ćeš i ti čitatelju osjetiti koliko te zlatna ribica ljubi, anđeoskim krilima grli. Noćas ću se pomoliti sa ribičkom obitelji za ljubav, sreću, zdravlje i mir sviju vas. U ljubavi je Božjoj jedini spas, jedina rijeka u kojoj plove zlaćane ribice. I ova moja istinita priča bliži se kraju, sretna sam u nebeskom zagrljaju i u domu toplom gdje raduju se srca ribičke obitelji. Autorica: © Ana Emanuela Šimunić

MAGIČNOST RUKU

Tvoje ruke mene drže živom, one su te moje zaštitnice. One su poput anđeoskih krila, molitva njihova za mene je uvijek upućena bila. I noćas ćeš se ušuljati tiho, neće moju ljubav vidjeti nitko osim srca mog uronjenog u snove naše. Tvoje će me ruke milovati, ja ću ih obradovati, na srcu ih svom odmoriti. Pa im uzvratiti milovanja nježna. Odmori se zlato moje, moje će te ruke odnijeti u svečane snove. Odmori se radosti moja, budi mi prepun blagoslova. Osjetiš li dodir Raja, to sam ja tvoja zvijezda mala. Te iskrice na srcu tvome, dio su duše moje. Cijelo je tijelo tvoje zasjalo, nije se nikada od mene rastalo. Tu si mazo moja, tu u spužvastoj postelji mojih i tvojih snova. Moje ti ruke miluju kosu, udišem lahor svježine, u tom zanosu spominjem ti sa čežnjom ime. Na usne prste ti stavljam, ostavljam melem cvijeta koji je rastao na usnama mojim, koji je zamirisao sne i laticama izrekao svete istine: Voli me, volim te! Moje su ruke željne Raja, sa njima se sa tvojom dušom spajam. Ko krilima milujem te, srce moje i tvoje igra, od ljubavi poskakuje. Ko ptičica koja o gnijezdu snuje, moja duša u tvoju dušu putuje, tamo je gnijezdo moje, tamo su ruke koje me vole. Tamo su usne pamučne koje u Raj vode me!

LAGUNA SRCA

U mojoj duši je laguna u kojoj se odvija romansa. Ista radnja iz dana u dan... Ti si anđeo, a ja tvoja vila mila. Nikako da se smirim, jer su mi veličanstvene te obale i prašume koje te čuvaju za mene. Volim kada mi pleteš vjenčiće u kosi, a vjetar topli radosne vijesti donosi. Volim te oči tvoje, u kojima se ogledam samo ja. Volim te usne koje me pamte i žele u život da vrate. Volim te ili tek sanjam tu ljubav u boli, vjerujući da sveta ljubav postoji. Saga o anđelu i vili, neka živi Svijete moj. Možda mi ipak šalje vjetar kad mi je vruće, Možda ipak ima potrebu da sluša srce pjevajuće. Možda mi šalje sunce dok u tami skrivati se moram. Možda je u zori rosa, A ja prespavam kapi te... Možda bi me one milovale, krasile... u čežnji spasile... A ja sanjam lagunu i njega, dosta mi je svega, moram u iluziju i bezbol. Puzzlice na srcu mom nisu cijele, jedan dio je tvoj drugi je kod mene. Znam kako je to kad laguna mora čekati da dođeš u ovoj stvarnosti.

PJESMA UVELE RUŽE

Crtam ti oči kistom nade, ne daj ljubavi da srce mi stane. Budi u tom Nebu duga mog života, budi ona moja zanosna ljepota. Neću da odeš sa zalaskom Sunca, neću da te prekrije tama. Ja hoću ljubavi da u tvome sjaju sanjam. Da budeš mjesečina koja me blagoslovom zvjezdanim prekriva i jutrom moje latice osmijehom radosne kiše zalijeva. Usne mi krvare, Mjesec se puni krvlju. Zašto te nema nebeski putniče!? Zašto me ne čuješ, zašto skrivaš se!? Zvijezde su u javi trnovite, bolom su me prekrile. Pupa bol iz bića mog. Miris paljevine iz srca teče, duša gori, zar uvenuti ću ovo veče!? Zemlju suhu spusti, ime mi u molitvi izusti Svijete moj. Pamučno nebo neka mi udomi dušu, neka se u sveti prah pretvori moja ljubav. Procvjetati će moja smrt, biti ću ruža oslobođena u Raju. Biti ću ruža ljubavi u tom beskraju. Obasjati će latice moje svaku ranu bolnu, opet ću živjeti za tebe i slobodu. Voljeti ću te mirisom latica, ispijati ću tajnu o tebi kao rosu. Biti ćeš statua blistava i riznica duha moga. Slaviti ću vječno svu ljubav svoju, ali ovdje na ovom Svijetu ne mogu.

TI SI ŽIVOT PJESAMA MOJIH

Pjesme su ove Bože moj rijeka ljubavi, koja utječe u nečije srce sneno. Istražuju me oči te, pitam se da li su; smeđe, plave, crne ili zelene!? Sjedinjeni smo u tajni postojanja ljubavi ove. Morali smo se voljeti , srce okrunjeno trnjem laticama nade kititi. Sunce, Mjesec i zvjezdice utaborili su se u nama i učvrstile svoju sveprisutnost u duši. Sjećam se okusa usana tih tajnih skrivenih, iz snoviđenja ih pamtim, želim da ih vratim, oživim. Još melem njihov grlom mi teče. U taj zagrljaj Svemira idem svako veče. velika je ljubav tvoja tajno moja. Oslobođen u snu, hodiš pustinjskim cestama Tražiš me, jer znaš da sam ja tvoja oaza ljubavi i mira. I noćas anđeo sa neba svira, ja ću da ti zapjevam. Kažu da će sniježiti i da će Mjesec izgubiti svoj sjaj, a ja ne vjerujem dušo, ne vjerujem da je kraj, vjerujem da ću vidjeti Raj.

ČEKAM TE TAMO GDJE TE IMA DUŠA

Čekam te na rubovima sna gdje se budi zora, a noć gasne... Čini mi se da posljednji put promatram nebeski svod kako zrcali tajnu...kaže mi tvoja je ljubav nađena! Te zvijezde sijalice ljubav su tvoju upile, da bi mi sjale i hrabrost dale. Portret anđela one oslikaše u mojim očima... nađen si u snu moga sna, u beskraju rajskih zvjezdica.

"Često je u dodiru sa ispisanim stranicama, baš ona duša koju je pjesnikinja tražila čitav život. Zasigurno promatraš sve ove ispisane pjesme i pitaš se što nas to po Bogu moglo razdvojiti, jer isti smo ja i ti. Ako i umišljam, onda kada me ne bude naći ćeš tragove duše moje kad slučajno u novinama ili nekoj staroj knjizi pročitaš po neku pjesmu, vidjet ćeš da je ljubav bila sve moje. Prepoznat ćeš se anđele i da ti umrem, shvatiti ćeš da si ti moj Emanuel. Ako me ne vidiš na Zemlji, svakako ćemo se naći na Nebu, jer smo si suđeni dušom ".