Brane, sve mi mane brane... i bol mi brani sve... hoće tuga da potonem. Što je zlu... da me robuje... kako ne umori se sve ove godine! Kako bi me htjeli sakriti za izgled tijela optužiti, reći ne vrijediš. Nitko ne želi patnicu i tijelo diva, a mala balerinica u meni više se i ne brani, zna da je istina u očima Božjim živa. I neka moga križa, neka ropstva, neka poruge, neka meni mojih suza koje su postale stakalca kroz koja vidim more i rajske zore u kolibici skromnoj nebeskoj gdje sam voljena kao što sam voljela molitvama, kojima sam anđela dozivala. Došao je u dušu se skrio, da bi patnju krilima svetim moju bol smirivao, poticao me na pjesmu, kada boli.... I sva postah pjesma vapajna. Svidjelo se naumu Svevišnjega preobraziti tijelo izrugano u dušu slavljenicu Neba. I to je ono što mi istinski treba. Umrijet će mane tijela, ali nikad ljubav duše! To mi je vrlina od Boga darovana. I da sam vječno sama, ljubav sveta je uz mene! Neda da suza bez pjesme krene!
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 12.01.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar