OBLACI VJERE MOJE

Skrivala sam pamučne oblake u svom koferu tuge. Samo njih sam ponjela na put sanjara... želeć sunca umjesto proloma oblaka, želeć ljubav umjesto gromova! Suzama sam dozvala rajske ptice na žice srca molitvenog. Opjevale su moju ljubav skrivenu, položile su mi oblake u Nebo sivo i ono je postalo vedro. Sveto je mene bolesnicu i žalosnicu zavoljelo, prigrlilo... nije me odbacilo zbog toga što sam nesavršena, već mi dušu kao da sam najzgodnija dama bez mana gledalo. Moguće je postalo živjeti nutrinom, odmoriti dušu na oblacima nade... povjerovati u ljubav koja shvaća rane i mane. Oživjeti vjeru u nebesku kućicu i poljane u zagrljaju rascvjetane. To je samo moje i to mi svijet ne krade... nevidljivo zlu... nešto kao da odlaziš sa Zemlje i grliš molitveno. Osjećaš ono što si uzvjerovao. Otići ću jednom u uslišanje, jer svaka moja pjesma dokaz je da pripadam Bogu koji me tješi... i želi vidjeti radosnu. Pa sve i da smrtni plamen dođe, neće moju ljubav usmrtiti, tek će tad moja vjera oživjeti, u srcima sviju onih koji čuju koliku sam ljubavi za sveto imala. Nikad se nisam istine stidjela. Ni rana, ni mana... jer sam u tijelu bila mirisna duša stvorena zbog volje Svevišnjega. Zato sam bila pod križem radosnica, osmijeh mi Duša Kristova, koja me upućiva. Zabranile su mi patnje i nepravde puno, ali ne i život duše!

Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 9.01.2020.