LJUDI SU KAO ŠKOLJKE I BISERI

Uspjela sam na obali bolnog života, shvatiti da su ljudi kameni na nježne osjećaje i da su tijelom zbog svjetovnog školjke prazne, ali da ima i onih sačuvanih velikih ukrasnih školjki punih bisera i utješnog šapata duše. Ljubav je u njima satkala od bolnog pijeska i rana divne molitvene perlice. Sijaju oni bolni u Božjoj milosti, nije im savršeno u životu, al im je sveta mudrost nada, i ona sija stalno noć za nju ne postoji. A čudesno je i to koliko je duša Božjih mojoj školjki dalo po svoj biser nutrine, iako su mi bolesti oteli pravo na ljubav i puno toga, iako se moje tijelo ne sviđa ljudima, svidjela im se moja nutrina. Ti biseri su suze vapajnice i ja ih blagoslivljam u molitvama svojim, divno je zadobiti molitveno povjerenje za mnoge duše. Ja obična smrtnica ponekad se u sred  rana osjećam uistinu kao nebeska dušica  pomoćnica tužnima. A možda sam tijelom tužnija od sviju njih skupa, čudom bivam duša radosnica, hrabrost sam dobila dušom od Duha Svetoga i diše mi se u boli zbog svega onog što je Isus učinio za mene i čitav svijet. Ljubav prema svetom je jača od svih mojih patnji, rana i mana. I sad mi više nije krivo što nisam savršena tijela, jer me ono u duši čini novom i svaki dan bližom Raju. Tko me voli, uvijek će me voljeti zbog duše i srca. Nikad zbog tijela. Jer je ono promjenjivo i propadno. Sve do dolaska Gospodina, koji će ga vječno preobraziti po vjeri. A moja vjera je Princezica bezbolna Božja, koja je u haljinici od ruža kraj svoga anđela!

Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 5.01 2020.