MOLITVENO JELENČE VJERE MOJE

Divnog li muškarca u molitvi srca moga, radost sama u sred mojih rana. Kako me milo gleda, kako me milo tješi, uzima trnje za sebe samo da bi ja cvala. I tu krunu pred Krista nosi, Spasitelj se na Princa Jeruzalemskog ponosi, još ima toplih mirisnih požrtvovnih duša, kao da imam anđela za muža. Prosi Gospodina da na njegovom trnju izraste ruža do ruže da bi se ja odmorila na laticama nježnim, da bi ja ozdravila od ulja latica ružarijskih. Kako je milo jelenče moje, moli u sred svoje rascvjetane gore. O srnici brine, čudesno me nasmije. Pa mi zadrhti duša od vjere, jer je moj stvarni osjećaj da postoji, da me istinski voli. Da ne gleda moje mane, već je tu da ljubi rane požrtvovno. Tko da mi zabrani vjeru da živim u nečijoj duši u tom rajskom pogledu. Nesavršeno tijelo, odbačenost od ljudi? Ne ide im u suzama mu vidim lik! Zove se vjera u ljubav nad ljubavima. I dok dišem i on će biti otkucaj moga srca. A kad usnim tijelom, dušom ću u uslišanje. Ako Bog poželi i prije će radost pripasti radosti, ljubav ljubavi! Zazivala sam anđela dušom mu pripala. Krista proslavljamo tu u Hramu moje duše, gdje golub mira širi radosne vijesti da je prihvaćena ona koja nije nikad bila prihvaćena! Da je netko sveto voli, za svu onu ljubav koju je darivala!

Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 26.01.2020.