za mene od Boga oživljeno,
križu mom darovano
da li bi umrla od uslišanja,
jer uvijek sam bila tijela izrugana...
U čvorovima nepravde
kao u klupko zamotana!💧
Malo tko je vjerovao u moje ruže
i da su biseri moje molitvene suze!
Kako i bi kada ljudi dušom ne vide,
da trnje moje nikog ne bode,
osim mene!
Kao žalci otrovni, kao strelice tuge
ljubav moju progone!
Krvarim po snjegovima...
bježim od nekih krivolovaca
kao srna ranjena...
ljubim jelenče srca u svetom dolu nade,
rado bi k njemu a kao da mora
srce da mi stane...
da odu te moje mane.
Svaka kap tuge preobražena je
latica miomirisna.
Vjera mi duša će moja u nježnost,
u miomiris Raja,
po milosti Kristovoj,
nikad ne bi mogla sama.
Dao Bog uz pomoć molitvi
i tamjana svih svetih
da ugledam svjetlosni put,
da više ne zasmetam nikom
sa svojim krikom.
Samo sam ljubav miomirisna
trebala biti, rane sam svoje
trebala skriti.
Ali tijelo me izdalo...
nisam samo ono što mi
u duši pjevuši!
Ranjena sam, bolna sam,
jedini bezbol je moj
da mi je Nebo dom.
Valjalo bi da me je Bog
za Nebo sačuvao...
da nisam ušla u ovo tijelo
koje kao da mi je tuđe
i nametnuti oklop.
Al ljubav ne bi neg ljubav
trpi okove, ljubi neljubljene,
moli za sve!
Krist mi je kroz trnje pokazao,
da sam samo tako mogla
propjevati o
Nebeskom Kraljevstvu
i Njegovoj vječnoj slavi,
koja trpljivost nagradi.
U ruho novo ću...
anđeli mi kroje
haljinu od svih onih ružinih latica,
trnje je tu za zašiti
svjetlosne niti ljubavi!
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 26.09.2019.
Nema komentara:
Objavi komentar