Ti kada nedostaješ, nedostaje i vode i zraka i osmijeha...
samo je poezije previše i pjesme žalopojke...
i neuslišene je molitve prepuno,
što li sve nestaje i nastaje kada nema te anđele!
Postaješ notni zapis,
trag osjećanja ovog mog zvrkastog srca,
ove moje isplakane duše...
Pa umjesto suza iz mojih zjenica lepršaju pahulje,
hoće da zametu moj krik,
a ne ide im,
zamrznu siluetu našeg sna,
tamo negdje gdje mi postojimo,
ostajemo trajni kao uspomena na nešto
što se dogodilo u nutarnjem Nebu.,
kojeg sam ranjiva posjećivala želeć anđeosku utjehu.
Kako bi me samo radovalo,
da shvatiš koliko godina samotnih
poklonih tvojim krilima iz sna.
Nedostajanje tvoje maštama sam liječila.
Nedostajanje koje sam ti najavila,
naslutio si možda u mrvicama,
a možda smo isti...
Možda nam je život već predugo
neutaživo nedostajanje nas u javi.
Sve će Nebo da otkrije,
Nebo moje i tvoje nutrine,
tvoje ime uz moje
ko svjetlost rajska se vezalo...
Tko da ugasi nešto što nedostaje,
nešto što čini smisao življenja...
Nitko nikada,
samo Bog može odlučiti
o našem svjetlu ili tami ljubavi moja.
Samo On te može razotkriti,
samo On te može više od mene poželjeti,
pa da te snaga Njegova u moj Svijet uputi.
Nema komentara:
Objavi komentar