ANĐELE TRAŽIM TE SVOJIM NOĆNIM OČIMA

NOĆAS SAM TI ANĐELE MILI,
OŽEDNJELA OD ČEŽNJE...
RASTU TVOJA KRILA ZLAĆANA,
NA OBALI MJESEČEVOJ!

SJAJ NOĆI ME ZOVE, ŽELI DA TE SANJAM...
PREPUŠTAM SE SVOJIM NOĆNIM OČIMA!

NOĆAS MI NEDOSTAJE MIRIS BAGREMA,
MIRIS TVOJIH TOPLIH DLANOVA!

TRAŽIM TE OPET U JEKI DUŠE!
U VODI KOJU PIJEM,
U SUZAMA, KOJE IZ NOĆNIH OČIJU LIJEM.

MA TI SI TU, GDJE LASTE PUTUJU,
IZ BESKRAJNIH NEBESA GLEDAŠ ME,
SVETE MI KARTE ŽIVOTA NA DLANOVE PADOŠE;
PRAZNE, BIJELE KAO PLATNO ZA SLIKARA.

OSLIKAJ IH LJUBAVLJU I ČEŽNJOM,
OSLIKAJ IH; VJEROM, NADOM I MOLITVOM,
KAŽEŠ MI ŠAPATOM SRCA MOJIH NOĆNIH OČIJU.

I SPUSTIM SUZE DVIJE, MOJE I TVOJE SAVEZNICE,
DUGA SE NA KARTI ANĐEOSKOJ STVORI,
TAD NEBO PROGOVORI;
" Krunica neka bude nakit tvoj, srce šaptač nebeski.
Bog te po iskrenosti pamti. Cvjetovi će nicati na obali srca molitvenog."

Zora će izliti dan iz svetih vrčeva kao vino,
ugasnuti će stravičnu noć i drhtaje moje.
Golubovi će se vratiti, mene jutrom buditi.
Pamučni oblaci dodirnuti će mi umorne trepavice,
kišu će blagoslova spustiti u moj san, dan da ugledam!

Zamirisati će proljetno cvijeće, darovati mi komad sreće.
Rosa će me napojiti, mirisom cvijeća blagosloviti.

Magnetična čarolija života probuditi će me bolnu.
Između križa smrti vidjeti ću isijavajuće svjetlo nade;
Zoru moju kako blaženo sja, rane moje povija.

Beskrajne stanice života postati će mi jasne.
i zašto je vlak života mudar,
i nikada mu se ne zna kada će se vječno zaustaviti.

Shvatiti ću;
Noćni karanfil nije glasnik smrti,
ni želja ni čežnja nema ništa sa
„Sestricom smrti“.
„Brat nebeski“ vlak zaustavlja.
Bog je šaptač njima, On odluke svete donosi.

Zora je vječna,
ona bar tajnu smrti zna.
Ona ju svojom svjetlošću obasjava,
Dok mi mislimo da ona noću sanja,
ona nam odgovor jutrom donosi.
Smrt nije tama, ona je svjetlo vječnoga života,
za one koji su ljubili Božje stvaranje.

Zanjemih u bolu svom, pisah pisma melodična duga.
Nitko nije znao što je to moja tuga!

Vjerovah da ruže su žive, da netko svet za mene brine.
Nešto je u bolu mom oživjelo,
nešto sa anđeoskim krilima, držalo me među živima!

Noću sam ruže na mjesečini brala, u srcu mom slatka je nježnost cvala!
Svaku sam ružicu u perlicu skrojila,
da bi se Gospi i Bogu molila.
Umnožiše mi; vjeru, nadu, ljubav i ufanje.
Otajstva svjetla su me vodila, dušom sam se preporodila.
Tebi sam anđele moj dušom hodila,
dugo tražila, u toj čežnji osnažila.
Za život snage imala, mada te ne vidjeh nego u snovima.

Pitam se često hoću li te ikada vidjeti u zori, u danu, u javi.
Hoću li ikada u oči te gledati i reći;
„Još kada nisi ni postojao, da li znaš da si bio moj
i da te voljeh više no ikoga!?
Nebu sam pjesme pisala, suze neonske brisala!?“
Jezero tuge, presijavalo se od sreće!

Gledam u Nebo i ovo veče,
zvijezde su svjetleće ribe u mašti mojoj.
Žive su za nas...putuju, put tajnih susreta pokazuju.
U jezero mojih suza padaju, iskre, u čaroliji plivaju.
A ti si Mjesec ljubavi moja, najsjajniji od svih.
Ružama me svojim krasiš, u mrežu loviš svjetlost koja mi fali.
Poljupcem mi miluješ usta i zatvaraš pjesmu ovu.

Ja ti zašutih dušo moja,
zlatna kiša pada na vratima
tvoga i moga Raja!
Ima li nešto sveto što nas spaja!?
Ili je sve ovo zbog sjaja zvijezda
i što često noću pada moja suza neonska.
moja suza ružarijska?

ŽENA JE RUŽA

Žena nije običan cvijet, ona je`ruža`, približi se nježno prema njenim laticama duše i ona će ti vječno poklanjati svoj miris ljubavi. Ni ne pomišljaj da joj kidaš latice, kada jesen ili zima dođe, jer u njenom je srcu vječno proljeće. Voli je ili zauvijek idi od nje ako ljubav nisi. Ona može biti i sama, ali uvijek zaljubljena i sretna, jer vjeruje u sveto. Budi joj dar, i svečana vrpca ili joj nemoj biti ništa. Ona zahtjeva predanost i toplinu, zagrljaje i poljupce snene,podršku i razumijevanje, na drugo ti ona ne pristaje. Budi joj sve; osmijeh, ako treba i po koja suza ljubavi. Ali budi samo njen `vrtlar`.

"Razbit ću prozore tuge, ma hoću moj anđele; dosta mi je i previše mi je ove nevolje vječite! Rasparati ću bijele zastave, dati ću ih vjetrovima nek ih raspore. Dosta mi je predaje! Nek mi kroz prozore uđe sunce, neka mi lice miluje i vijestima nade obraduje! Neka u bezdan ode moje bolno sve, neka tuga ove večeri izteče, neka me više nikada grlo ne peče! Želim i ja sveto vino piti, želim i ja sreći nazdraviti, ružine pupoljke pomirisati, za ljubav i sreću disati. Možda će ruža nade iz bolne mi krvi nicati, neka će, neću ti Bože tonuti. Ipak si ti sve u meni, ako mi tijelo lome ne mogu mi dušu zemaljske boli slomiti."

TAJNA SAFIRNOG SRCA

Činiš da te nečujnog čujem.

Čini se da su moje pjesme moje,

ali one su ponajviše djelo nebesko tvoje.

Meni se anđele ne pjeva, nit mi se trag krika ostavlja.

Zaplićeš se u srce moje i penješ poput bršljana...

Stihovima vezuješ pjesme...

Iskradaš se iz tajne u moju samoću.

A ja ko ja, pristajem biti dio tih

oceanskih očiju koje me odvode na dno

srca tvoga koje sja poput safira.

Moje oči postaju odsutne.

Moje je ruke ispunilo safirno srce,

Tebi rajskom leptiru pripadam.

Plavi safiru, more moje izgubljeno - dušom nađeno,

iz tebe mi izranja sva moja čežnja i san.

Iz tebe mi izranja svjetlost blažena, spokojna.

Noćni jahač odrubio bi mi srce, da zna tajnu.

Noćne bi ptice ispile sve zvijezde, da znaju da si u zvijezdama.

Da, znam, ukrali bi mi i san da mogu!

Ali ti si im svima tajna ljubavi moja,

samo nisi tajna dlanovima mojim,

koji te čuvaju u molitvama svojim.

BOL ME NEHOTICE BACILA U NARUČJE LJUBAVI

Bacile su me divlje ptice grabljivice,
u olujno mrklo more ljubavi moja.
Ti bijah tamo poput svjetionika koji treperi i nadu mi vraća.

Krilata se duša izgubi u valima tim,
ali ti me beskonačnom nježnošću
izdignuh iz dubine u koju tonuh ko u vječni san.

I ja postah samo tvoj otok!

Te mi kazah treperenjem duše;
„Čekao sam da se smiri žeđ i glad, tuga i bol.
Ti si ta koja voće sočno darovah mojoj čežnji.
U tvom zagrljaju niču plodna stabla,
ptice grabljivice zaboravile su na sjeme svete želje.
Kljucale su zalud od bolne ti rane...
ljubav srca tvog uvijek je znala da postojim,
I da ću doći da spasim tebe i sa pronalaskom ljubavi sebe.“

„Sad zaspi u naručju mome,
sad kada nema plave zore da nas iz topline Raja budi.
Sretna budi, jer si ondje gdje te je čekao netko SAMO TVOJ.“

I sve mi se čini da netko se je prepisao na dlanove moje
I postao mi linija života.
Tko bi to mogao biti,
Tko bi se mogao na molitvene dlanove skriti,
Nježno me zagrliti, bolnu uspavati!?