Puno plakanja treba, sve do zagrcanja slanim suzama, puno molitve danonoćne, puno krvi i znoja koji prijete iskrvarenjem... čak treba i razočarenja u ljude... strah od smrti i grijeha... treba zadobiti puno rana i modrica, treba nam puno vapaja Isusu i druženja sa blaženima i svetima... treba nam mučeništvo da prionemo Božjoj Riječi i služenju Evanđelju, pa da se duša sva stopi sa Spasiteljem u sakramentu svete ispovijedi koja je ponajprije utočište od tuge, radost oslobođenja od svjetovnog. Tek tada umremo sebi i živimo Kristu. Zato se ne plašimo muke, tako nalikujemo na Raspetoga iz Ljubavi. Sve i jedan mučenik odlazi u Raj i patnji biva kraj. Lako je kada smo mučeni, ali bi bilo jako teško da smo mi mučitelji. Znamo gdje oni pripadaju. Zato ostajmo na strani dobra.
Evo reći ću vam i oči su mi krvarile i gelerom su me ruke neprijatelja ranile i vrat mi je probijen od silnih katetera i ruka svako malo i žuč je moja sada nestala i patnja bubrega nije prestala, dijaliza je agonija velika... i štitnjača i šećer i tlak kao da me je lupio vlak... i kosti moje žežu boli i izganuća i utrnute evo zbog Duha Svetoga stoje...hrabro hode. Ali nije život do tijela, ali je tijelo tu zbog duše da se proslavi jakost Isusova u nama. Ostajem duša nasmijana. Znam istinu a to je da ljubav pobjeđuje i sve novo nastaje. Što se više dajemo na zemlji viši je stupanj svetosti na Nebu. Čuvajmo se već sada ka anđeli, ka sveci zaštitnici malenih. Činimo duhovna i tjelesna djela milosrđa... budimo ljubav. Bogu je bitno srce puno nade u Njegov plan. ✨️🕊
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 24.01.2025.
Nema komentara:
Objavi komentar