Neprestalno letim uz tvoju dušu, družim se sa Mjesecom da ti podarim sjaj njegovih zvijezda. Predugo sam skupljala suze u škrapicu osjećaja, predugo me boljela nepravda, sad je sve moje gore uzneseno na krilima Duha Svetoga. I meni se uistinu ponekad učini kao da sam prešla sva u Nebo i bivam sjaj mali molitveni dar. Ali sam još uvijek ropkinja tijela, mala mučenica koja se oslobađa ljubeć sačuvanim srcem djevojčice. Noćas odmaram na Mjesecu, noćas sam možda sva od sjaja mjeseca da bi sjala onima u tami... Snoviđenje započinje da olakša zemaljski put do neba... valja nam se prilagođavati onome što dolazi i uzvjerovati da se oslobađamo dušom već sada... da tijelo na kraju ne koristi ničem, samo biva vraćeno prahu, a duša Božjem dahu života.
Od ❤️ Ana Emanuela, Bilaj 1.1.2025.
Nema komentara:
Objavi komentar