Fali mi radišnosti, fali mi polja zelenih, fali mi da skupljam voće za djecu i stare... fali mi moći u krilima. Fali mi trčanja po livadama, držanje za ruku sa dušom duše svoje, fali mi da budem odgojiteljica, fali mi i planina i dolina, fali mi jezera, mora, rijeka, kupališta.. fali mi svježe zime i topli ljeta, fali mi proljeća i izrade vjenčića, fali mi sanjkanja po padinama, izrađivanje snjegovića, fali mi šuškanje lišća... Fali mi hodočašća, fali mi da mi i tijelo i duša vide puteva, ne da sebi ugodim koliko sa drugima sve to da živim, da si ulipšavamo dane i divimo se kada duga na nebu osvane. Fali mi bol da prestane u ljubav služeću sve da se preobrazi. Fale mi autentične ruke koje tješe moje muke, ali i da sam ja tim rukama jedina, fali mi glas moje dječice, fali mi mala kućica sa kaminom kraj rijeke i da ne moram nikada do apoteke, jer zdravlje niče iz vrta moje obitelji. Fali mi radovati se sa onima od Boga, fali mi istina. Ali sve to što mi istinski fali to mi je duša u molitvi sačuvala. To sam u nutrini ja, to je moje imanje vjere, a Bog uvijek usliši iskrene želje. Duhom sam uzvjerovala, srcem sve to primila. 💦🕊
Od 💜 Ana Emanuela, Bilaj 4.03.2023.
Nema komentara:
Objavi komentar