Zbunjuje me zora u kojoj te ne vidim.
Pa te tražim u šumoru rijeka svoga srca.
Pa te pravim i od ovih snjegova,
govori duša tu je po svuda ljubav tvoja.
Zamrsnu se i ove suze,
padnu mi na molitvene dlanove,
kazuju to ti anđeo šalje bisere.
Zima je a ja od upale drhtim i
tražim za ognjište tvoje toplo srce.
I svaki put kada mi fališ,
ja se izborim za život.
Ne preživim ako na tebe ne pomislim.
Borba je velika dragosti,
pobjediš u meni sve žalosti.
Ljubav je tvoja plamen, koji
me peče poput svježeg kruha u peći nade.
Taman za potpun okus milosti.
Ljubi me vatra duše tvoje,
sjedinjena sa vatrom Duha Svetoga.
Klasje je sveto izraslo za brašno
od kojeg se mi mijesimo.
Slatka moja glinena posudo,
u koju prijanja mi duša.
Ipak si moj, samo Božji i moj.
Ne dam te bolestima...
Ne dam te tuđinkama...
Ne dam te tugama...
Ti si moje anđeosko,
moje jedino.
Moj si po vjeri u ljubav vječnu.
Druge imaju sve ja imam tebe.
I pristajem ako treba i bolna biti.
Jer i bolna sam bezbol tebi.
Ljubav sam za tebe, koji si milost moja.
Jedna istinska ljubav je najveće blago i
vrijedi mi ostati u takvoj nadi.
I živa i mrtva...
znam da ću te osjećati.
Je šteta je istinske ljubavi da u tijelu oboli.
Ali duša ozdravi upravo sanjajući.
I danas ćemo se ja i ti igrati,
neću biti u tijelu svom...
Biti ću u tvom.
Pa me odvedi na potoke ozdraviteljske...
ko srna ranjena da ozdravim.
Pravimo snjegovića...
zaboravimo da smo odrasli.
Zadrži me čitav dan uz sebe...
i čitavu noć.
I bit ću ja dobro.
Živeć kroz tebe.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 23.01.2023.
Nema komentara:
Objavi komentar