Ona je njega svojatala i svi su oko nje osjetili da on pripada njoj na neki tajanstven način, čak su ga i bez viđenja s njom nazivali "njenim", živjela ih je kroz radost srca, neki to nisu razumjeli, neki bi mislili da se i umislila, a nije on je postojao baš po njenom srcu. Potpuni stranac poznao ju je više od svih, vidio ju je srcem, osjetio dušom. Bilo im je dovoljno osmijeh za osmijeh.... oslonac za oslonac. Zna da je on njen, a tko njen... nešto poput čovjeka u anđelu brižnosti, nešto poput pomoćnika, koji je tu kad zaškripi, kad zaboli. Koji je različit od nje nekako prizemljen a u nebu stoji i srce čuva, prošao je svoju tužnu bol... zna i previše ali živi Božje upute onako kako se da izdržati, ojunačeno, ljudski... On je njen mali dječak, ona njegova djevojčica za duge priče... veliko je to duhovno imanje, možda ustvari i skriveno mnogima, ali otkriveno njima. Da ona nema boli taj bi dječačak bio još radosniji, ali razumije on tu bol i previše, onako kako razume Božji. I ne zna ona kako je baš on našao put do njenih suza... pa ih nije osudio... Zna samo da je u milosti što ga je dušom srela za velikog bola križa. I svete leptiriće šalje njegovom srcu da ga čuva sveta ljubav i u svemu usliši milost iz Raja. On je ipak netko njen, njen po duši, skoro pa rod, skoro pa brat, skoro pa prijatelj nad prijateljima, a Isus zna tko je on njoj kada bi ona bila sami bezbol. I on to zna. I treba da zna. Nježnost joj je u srcu velika za njega.... ne svjetovna, koliko kada brineš dušom, jer ti se brine za biće od Boga dano pod križem... 🎺🕊
Od 💗 Ana Emanuela, 18.01.2023.
Nema komentara:
Objavi komentar