Da sam znala ja bi pronašla korov koji te boli, cvijeće ti u duši posadila... I svoje bi boli isčupala kao korov jer nama bol sad više ne koristi, nama fali ljubav koja ozdravlja. I probala sam, pjesmom, molitvom, radošću, ufanjem, suzama, iscijeliti ljubav. A vidim da to nije tako lako da krvarim polako... i dobro je ako ne iskrvarim od zemaljskog čekanja da sve bude bolje, da sve bude fer. Vidi, vidi bol me ojačala, nebi sad sve ovo podnijela da me nisu kljucale crne ptice u rane duboke... pa dok su kljucale donesle su neke čudne sjemenke u kljunu i posadile u ranama ustrajnost. Nadmudrila sam tugu i bol, sjeme je palo na plodno tlo. Sjeme koje su ptice za jelo uzele sa stabla života ipak je proklijalo. U tom miomirisu osjetim vječnu ljubav, dragost i milinu, našu djecu osmijehe skupne. Sve u meni raste, ne smeta mi jesen, ni zima mi neće osjećaje zalediti, proljeće i ljeto meni će te donijeti. Rasti cvijete moj voljeni, izrasti dok bdijemo u molitvi u poseban cvijet nepropadne ljubavi da ispijem slatkoću plodova njegovih. I zadrži nas do vječnosti u uslišanju. Isprositi ću oči tvoje koje me Kristu vode i ti ćeš moje koje Isusu služe. Sjati ćemo u uskrsloj ljubavi od zemlje do neba. Nama za ozdravljenje samo radost u ljubavi treba, amen! 🤵🏻🕊💕🕊👰🏻
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 3.11.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar