Tugu tješim radosnim stihom.
Dok bol me žeže ja ljubav snivam.
Umjesto suzama smijehom se branim,
a trnje stalno iz vena vadim,
haljinu od cvijeća sa njim evo šivam.
Gdje bol staje... gdje nestane.
Tko je uzme, je li nasljedna!?
Samo da ovu patnju nitko ne naslijedi,
neka se vrati u svemir,
neka se udalje zlodusi bolesti,
na planet daleki.
Kako tugujuće, bol mi krade život.
A tako sam sva puna života.
Ajde da bude po svetom...
ajde da poslje mučeništva nastupi čudo.
Sa mnom neka ostane uslišana molitva,
sa mnom neka ostane samo ljubav velika.
Prigrli me radosti, opij me u sred žalosti.
Ajde da budem samo duša,
koja ne ovisi o boli tijela.
Samo osjećaj...
takvu me zavoli i
ozdraviti ću.
Možeš li vidjeti ono
što se zatvorenih očiju vidi!?
Možeš li postojati samo za mene!?
Bez kukavičluka...
Bez straha od križa...
Ojunačen i izgrađen u Kristu,
takav mi treba.
Ima li anđela ljubavi u srcu čovjeka,
ili se baš mora umrijeti...
Za snoviđenje duša...
za život u vječnosti!?
Sve u svemu bolje i to,
nego li laž na zemlji živjeti.
Ženi treba istina, vjernost velika.
Ženi treba zaštita pravednika,
umorna je od nepravde.
I da radije bi samovala,
nego li bila tuđinka promrzla
u srcu krivoga.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 20.07.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar