LJUBAV DUŠE

U bolu beznađa melem je misliti o svetoj ljubavi, tješiti i moliti za druge. Prihvatiti križ iz vjere i sebedarja. Koliko mi je samo lipi molitvenih misli ljubilo patnje drugih, tješilo i kad je moje srce bilo neutješeno. U milost sam od Boga zaronila u svom jezeru suza, ogledala sam se u Kristolikom bolu i netko mi je srcem kazivao; opjevavaj svetu vjeru, olakšaj sebi i svijetu, imaš u duši svetu posjetu, bitna je ljubav a ti je imaš u izobilju. Nastavila sam biti onakva kakvu me Bog zaželio, ponajviše u nutrini... što se odrazi i na mom licu koje se smije i kad do kosti boli. Zbog svog križa punog trnja, duša mi je postajala svakim danom za cvijetak mirisnija, za osjećaj nježnija. Krist je moje trnje predragocijenom krvlju blagoslovio, buketiće Jeruzalemskih ruža poklonio.  Pokušala sam shvatiti i one koji su mi trnje darivali i do boli me rasplakali. Razumjela sam i one koji su mu sudili. Oprostila sam podrugljivcima moga tijela. Ostala sam iskrena i umrijet ću sa usnama koje govore na slavu Duha Svetoga. Znam sve će proć,  ali pjesma milosnih suza je neizbrisiva. Rosa koja iz očiju pada, rukama je ozdraviteljskim blagoslovljena. Isus je moja čudesna ljubav, darovna. Duhovno mi ne mogu ukrasti, trajno je ono što Bog odluči.

Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 4.08.2019.