željela da je suzama poljevam,
pa da iz nje zbog ljubavi autentične
izraste čitav grm ruža,
željela sam da imam anđela za muža,
da me brani istinom!
I slično se dogodilo, u sred trnja mog!
Krila su sveta doletjela,
nad tijelo ovo ko nad kolibicu malu,
u krhkom stanju.
Anđeo Božji, iz tajnosti
ukrasio je žalosnicu
učino od mene radosnicu!
Koliko Jeruzalemskih ruža,
na moje trnje je stavio,
koliko je samo snažno mene branio!
Svjetlošću me grlio, molitvom boli ljubio!
Samo Bog zna to,
koliko mi je hrabrosti trebalo
da ustanem,
da od života ne odustanem!
Osjećaji i vjera su sve što imam,
ali i sve ono što uistinu trebam!
Bog je darivatelj duše moje,
njoj je sve molitve ispunio,
a tijelesnost će proći...
ja ću u milost molitvenu doći.
Ugledati ću bezbol u novom
tijelu, biti ću kakvom me Bog
poželio, a ne kako me je
robovalo zemaljsko.
Anđel će me u ruže svu položiti,
i proći će vrijeme trnja.
Od ❤ Ana Emanuela,
Bilaj 2.06.2019.
Nema komentara:
Objavi komentar