GROBLJE NEBESKIH USPOMENA

Držeć se za željeznu ogradu, čuh vila zvona Raja! Obradovah se sutonu tome i pomislih da nije sama. U samoutjehi prozbori; „Oživjela sam te ljubavi, ti si oružje protiv mog bola. Nadživi moje bitke, pij vode pitke, ne ove ostajale na umornim mi rosnim usnama.“ Jer; Hodam ko pustinjak, mračno je u domu mom ko u tunelu, Nemam niti jednu bezbolnu uspomenu. Plaše me se čak i crne ptice, Nema anđele one moje rajske golubice. Kraj groblja hodim, na spomenicima tražim ime svoje. Misleć da sve ovo sanjam dok na Nebu spavam. I onda vidim tvoje, Shvatim da si ustvario umro ti, i da imam samo ljubav tajnu. Neispisane godine rođenja i smrti stoje, ali duša zna da na Nebu je sve moje. I da te samo maštom krojim. nestvarnog te volim. Na mramoru sam dušu polegla, Nebi li ka tebi pobjegla, Ali ti me ne čuješ uspavan si i prije mog rođenja. Dobri anđele, Uspavan da sa Neba paziš stalno na mene. Ružu bijelu mirišem i jedva dišem, Jedina zemaljska svjetlosti u ljupkosti tvojoj duša će mi ostati. Bogu našemu duga ću pisma pisati, da mi te čuva i jednog dana u zagrljaj beskrajni vrati.