zovem san, a on ne dođe!
Cijela noć koda gasne u meni.
Zora se probudila uistinu, ali mora nema.
I san je došao, i netko je usput u čežnju moju došao.
Ali stvarnost ova sve pod plašt svoj sakri, zataji mi sreću svu.
Da mi je bar ruku svoju pružio,
da se je bar sa dodirom mojoj čežnji odužio.
Nije se ni sjetio da postojim, da suze u ognjištu bola brojim.
Koga je briga za onu što noćima luta labirintima neshvatljive ljubavi.
Koga je briga što o haljini ona sanja,
i što ustvari za nju to ruho predstavlja.
Koga je briga što ona galeba traži, i što joj je dosta laži.
Oh Svijete moj od bola sam ti umorna.
Boli me uspomena,
Boli me sadašnjost i budućnost mi u oči pijesak baca.
Moram tamo gdje mi prijete,
Moram bolna u još veću bol poći.
Moram trpiti zgražanja, osuđivanja...
Moraju me bosti u već bolne mi kosti.
Moraju me povrijediti mačevi i noževi.
Oh da mogu znam,
i srce bi mi isčupali i dušu od stijene bacili.
Možda bi mi i dobro došlo to,
taj momenat okrutne boli, da se pretvori na Nebu u vječnu bezbol.
Čežnja mi se sa srećom miješa, sa čežnjom za krajom i vječnim Rajom.
Jer moja čežnja može slutiti samo to,
kad čitavi život Nebo je zvijezde moje ugaslo.
Nema komentara:
Objavi komentar