KOLIBA I STANAR

Ko tama koja čeka svjetlo blaženo bijaše moja bol.
Čekah te kao koliba pusta,
da se nastaniš kao čista ljubav 
u mojoj neshvatljivoj srceparajućoj samoći.
Kroz prozore moje kišne sunce da svane.
Sat da poprave tvoje ruke i 
skinu paučinu sa ostajalog namještaja.

Tvoja ljubav žarka priredi moj put sneni.
Voljeh te snažno i tu uvijek bijah vidljiv u sjeni.
Sve zagrljaje tebi prinesoh na dar.
Za poglede tvoje ja sam živjela,
i za sve osmijehe koje si čuvao za mene.
Bol koja se poput bršljena splela oko mog srca,
u čežnji za tobom ispari.

Ti me ružama neonskim okruni.
Šapati glasa tvog podižu me iz plača.
Uspjelo ti da ostanem prigrljena uz život ,
jer ti bijaše plamtaj udaha mog bolnog srca.
Smisao buđenja.


Zatvorim i danas snažno oči ,
da me java nikada od tebe ne rastavi.
Dođeš mi kao dar od Boga,
u smijeh mi pretvoriš suze.
Samo tebi mogu reći koliko sam ranjena,
jer moje ćutanje ima zvuk u tvom anđeoskom srcu.
Imam sa tobom sve, sve u tajni nebeskoj živi.

Lažu kada kažu da sam nesretnica u svemu.
Lažu kada kažu da ja pravo na ljubav nemam.
Lažu da sam puna mana, mene Ti ljubiš dušom svom,
jer me znaš po nutrini vilinskoj, nježnoj, ljubavnoj.
Nek mi sude, ti si moj štit, moj čuvar duše.

Ja te imam i naša je ljubav moje najveće bogatstvo,
Ono nebesko koje kraja nema.
Procvjetao si u srcu tajno moja.
Zamirisao me u mom bolu,
Što više da tražim, ljubljenija mi duša ne može biti.
Od svih boli sačuvati ću te,
tu u sebi zauvijek.
I u osmijehu i u suzama i u željama nebeskim,
Po svuda ćemo ja i ti biti, na krilima anđela nebeskih nošeni.

RASTANAK SA VOLJENIM

Na prostranom ušću neba zaplakah i sklopih drhtave ruke u molitvu.
Lice mi prekri kosa koju je išibao zemaljski vjetar tuge.
U nebeski pehar duh moj isipi Bog i postah svjetleća ljubav neugasiva.

Ne miči mi kosu anđele moj, ne smiješ mi vidjeti krvave suze,
pamti me po osmjehu punom vedrine, pamti mi po liposti ime.
Tijelo je moje napušteno, duh moj skrasio se uz onog kome sam pjevala.
Jahve me bolnu blagoslovio, duh moj uspravio i položio u neopisivu milinu.

Voljela bi da sam ti mogla reći; VOLIM TE, bez da zaplačem.
Voljela bih da sam mogla slaviti život sa tobom.
Voljela bi da sam bila tvoja srećica i blagoslov.
Voljela bi da sam bila rajska, a ne samo bolna i zemaljska.
Voljela bi da sam se zrcalila u tvojim očima,
Skupa da stvaramo dugu, a ne samo tugu ovu.
Zauvijek ćeš biti moje Sunce i Mjesec moj,
Jer sada snove mogu da oživim,
mogu baš sve, na Nebu sve željeno stvarno je.
I ti si ovdje, sa mnom u mom snu živiš.
Vezala sam te za ova novonastala krila, za postojanost ljubavi u meni.

VOLI JE ŠAPATOM MOJIM

Nestati će tuga koja me drži ko lutku na koncu,
plesati ću slobodna, sa konca će me skinuti sreća u koju vjerujem.
I na usnulim usnama zrcaliti će se ljubav i osjetiti će se pjesma.
I mrtva, sahranjena vidjela bi život u očima koje su me voljele.
Tada ne traži izgubljeno svjetlo u mojim, jer ono je u tvojim očima.
Upamti smrt nema vrijeme rađanja,
a ljubav nema vrijeme smrti.
Ona se nastavlja i prenosi...
Voli Svijet za dvoje.
Sve moje daj za ljepotu koju želiš.
I oprosti meni za ljubav toliku.
Zaboravi moju sliku, ljubav neka traje.
Sačuvaj osmijehe za najljepšu damu,
nema veze što negdje na Nebu suza kanu.
Voli je kao što sam ja željela biti voljena.
Šaputat ću ti tajne
imati ćeš divno srce,
ono koje ženi treba.
Neka ti budem osjećaj ljubavi,
dobrote i plemenitosti,
neka ti budem anđeo srca,
kad ništa drugo u svetim knjigama ne piše,
život moj neka se izbriše.

TRAŽILA SAM NA ZEMLJI ONO ŠTO NA NEBU DIŠE
I SUZE MI SMIJEHOM BRIŠE

Dosta mi je više.
Trgam se, struji u meni danonoćna bol.
Tražim ono nestvarno, nedokučivo tijelu mi bolnom.
A da je sreće bilo mogla sam
i ja biti liposti puna, bezbolna.

Tražila sam predugo krila bijela,
bar u njima da odmorim
ovu dušu što u čežnji za ljubavlju rajskom diše.

Tražila sam nekoga
tko mi bol pretvara u bezbol.
Tražila sam nekoga
tko mi suze pretvara u bisere koji krase Sunce.
Tražila sam nekoga
iskrenog dlana da skupa sa mojim čini znak molitve.
Tražila sam rame za plakanje,
šaputanja snena i dodire mirisne.
Tražila sam nekoga
tko me budi i pjesmom uspavljuje.
Tražila sam rajsko biće na Zemlji,
da mogu u bolu bar dušom sretna biti.

I sve bi dala ja za smrt.
Jer tad bi ova duša ustala,
od ljubavi svete nebi odustala.
Tražila bi te, i ljubav bi te moja pronašla.
Ne bi mi ne anđeli crni na put stajali,
lažno mi se udvarali.

Ti bi vidio lice nutrine moje,
nebi me izdalo srce tvoje.
Nesavršena sam, ma neka sam.
Biti ću dokaz da se ljubav krije u nesavršenom tijelu.
Duša je svetinja, ljubav se nebeska zrcali
u mojim napuklim stijenkama srca.
Ma nek su me izdali mnogi, mene Bog voli.

Otići ću jednog dana,
neće biti mojih rana, ni mana neće biti,
samo suza pokoja iz pamučnog oblaka.
Blagoslov to je na grobu mome.

Ruže će procvasti i zimi,
ti Svijete voljeni za mene ne brini.
Jer doći ću u djetinjem osmijehu.
U prijateljskom zagrljaju biti ću.
Tome me je naučio Bog.

Čekam stube svete da se spuste,
da najmiliji moje ime izuste.
Dođi Ana, nema više sanja.
Java je sve što poželih srce tvoje,
anđeo reći će, ljubavi vrati se.

A ja ću sa krinkom na licu,
iz dlanova pustiti pticu koja je pjevala,
duša kojoj Emanuela ime dade
u Raju će da osvane.

Ana će dugo spavati,
na sveti dan ako Bog poželi
ustati, od duše neće odustati.
Od duše koja je bila vila ljubavi.

U hodu po novoj zemlji,
vidjet će onog koji joj
sreću želi, vidjet će anđeoske oči
koje i dan danas bdiju kraj nje,
negdje između sna i jave.

© Ana Emanuela Šimunić

Prijateljice, ne tuguj, pticu ti šaljem koja umjesto gnijezda krunu stvara, daruje ti vizije Raja, Ti usni moj glas i kada je nečujan i u sjeni za tebe moli. Svijet je satkan od udaha i izdaha snova, mašte, ljubavi i patnje. Hodimo neprestalno žurimo, a čemu to kada uvijek na isto se vratimo i sve iznova iz dana u dan tako mislimo svi. Valjda moramo otkriti da i u tunelima postoje pale zvijezde i da odgovori na znak pitanja često stoje ispod pijeska duboko zakopani. Čekajući vjetar božanski da ih otkopa i u nebu odgovore obasja. Shvatila sam jedno, neće nas promjeniti ništa osim mi sami sebe, samo te vjera mijenja u boljega čovjeka, vjera u sred okova. Ne budi mak, opijum bolni onom tko udiše tvoju dušu kada možeš biti ruža koja pruža mirisne kapljice blagoslovljene rose napuklim, žeđanim usnama.

Iz Raja donesošmo ljubav, koja nam teče krvlju. Ljubljeno moje tvoja je sjenka anđeoska, tvoja su krila dodirivala moje rane, zaustavila iskrvarenje i bijeg duše. Tvoje su mi tajne oči sačuvale život. Između sna i jave ronila sam ti sva neshvaćena , drhtajućih usana koje su kazivale boli me jako. Znao si kako da me sačuvaš u krilima svetim, nisi me stjerao u tamu i odustao od mog vapaja. Osvojio si me svjetlošću svetom, vjerovanjem. Rekao si da si tu u zvijezdama i u mjesecu, u suzama i u mojim novonastalim osmijesima. Još uvijek ti vjerujem, jer još uvijek postoji mjesec i zvijezde i moje suze pomiješane sa osmijesima. Jednom ćeš me ukrasti od Svijeta ovoga, jer sam bol i ljubav tvoja. Jer si čuvar moj poslan od blagoslova Boga.

OMIRISALA ME SMRT ANĐELE MOJ

Ostadoh blijeda, ožalošćena... 
sa znakom pitanja u grudima.
Držim te za ruke, 
a znam da ti
nisi tu,
da moje misli Nebu putuju.

Suton se vrti u zjenicama mojim,
ja najdraži tonem u vječni san,
napokon ću vidjeti vječni dan.
Anđeo nebeski uz nas svira,
godi mi i uspavljiva me ta milina.
Jer tvoje srce tuče, ka sebi me vuče.
Mada je iza nas srp smrti,
ja sa slavljenjem ljubavi naše ne prestajem.
Siguro neću ni ako umrem.

Nasljedujem močvare, ne jezera bistra,
nikog nije briga što mi je duša čista.
Puna životnog plamena moram biti,
iako smrt me miriše.

Jesam li joj mirisna saznati ću ljubavi moja.
Starim prerano, tijelo je moje bolno.
Duša je moja mlada, uz tebe bi rada.
Zato i jesi sa mnom, iluzija
u ovom smrtnom planu.
Što piše u knjizi života;
jeli sutra 31. ili stota?
Da li da slavim, ili da drugi slave
što nema više moje pjesme, moga krika i vječne rane?

Sa Sunca padaju zvijezde, čudno...
vidim da sve je drugačije na Svijetu ovome.
Izbija korijene skriveno u meni,
pupaju stabla mirisnih ruža,
kaže netko moj da te ruže oduvijek u
meni cvatu i dozivaju tajnu nebesku.

Tiho se igram, sa svjetlom u uglu kojeg
ustvari prekriva tama.
Mogu pogledom učiniti da to crnilo zasja.

Misleći na tebe mogu svašta.
Mogu čak vidjeti vjetar,
ima i on ruke i oči i
usta staklenasto*pjenasta.
U meni tonu njegovi poljupci od tebe,
valjda me tješi u smrtnoj odluci.

A meni je nekako svejedno.
Vidjela sam mnogo i ljubavi i bola.
Moje ništa nije bilo,
sve je to tuđe, svjetovno.

Ja trebam Raj ljubavi moja,
dva goluba bijela da me iz bola podignu,
samo to za rođendan moj.

Željela bi da mi riječi postanu tanane,
da se smiri duh moj,
u Jahvine ruke da padne.
Da me sačuva za dane vječnog proljeća.
Da me probudi u proljetnoj haljini,
ne u ovoj ubogoj, nikakvoj.
Crnina na meni, sva sam kao u sjeni,
ah toliko radosti darovah u žalosti zalud.

Vlažni su zidovi ljubavi moja,
moje suze izdajice patnje penju se u Nebo,
ma nisam kukavica, neki bi već davno
na mome mjestu odustali od udaha života.

Pitam se samo tko će prvi pronaći te suze,
život ili smrt...
Do kada ću ja čekati,
jesam li uopće rođena...
jesam li živa...
Umišljam li ljubav i bol.
Tko sam ja Gospode u svemu ovom...

Pričam sama sa sobom.
Ma nitko mene ne čuje.
Ni dan ni noć.
Niti će itko doć.
Sve je to bol i ljubav
ova koja mi venama kola.
Sve je to pjesnička duša,
što nutrinu svoju sluša.

Ti Gospode znaš sve,
čini što volja Tvoja je.
Nek pjesma Svijetom putuje.
Možda netko zaplače,
netko ko ranio me je,
prije 31 godinu.
Možda i bez da pjesmu pročita,
možda se i zlo zapita
što je to dobroti učinilo.
I zašto.
Možda se pokaje...
od moje patnje odustane.
Oh Gospode opomeni te tuge da
me iz svjetla ne bude.