Koji su to sretni datumi Bože moj, srce mi ovih dana ima groznicu. Je li baš tako u Tvojim svetim knjigama pisano ovo sve... Mjenjaj listove MOLIM TE, fali mi radosti iskrene! 

SRCE NEBESKOG DODIRA

Da snime srce moje, 
pronašli bi Tebe Kriste,
jer Ti si bilo mog srca,
ono u sred tuge za radost
nebesku kuca.

Hvala na radosti i ljubavi,
hvala na darovima
Bože Trojedini.
Hvala što imam hrabrost i nadu,
da izbrisat ćeš svaku ranu.
Hvala na oazi mira,
kada nemirnom pustinjom
vjetar u dušu pjesak mi šiba.
Hvala na melodijama Raja,
na tajni koja me s Tobom spaja.

Pogledi u odsutnosti sanjaju,
nebeski dio mene u Raju se budi.
Glas mi strahuje,
u šutnji mogu puno više
toga izreći...
Beskrajna zemaljska bol 
kada bi stala bila bih ona
nutarnja, vječno nasmijana i mlada.
Ostvarim to u djeliću sekunde,
a onda sve moje boli i trne.

Tko drži smrtni plam,
koji to anđeo u povorki svetoj
po mene hodi...
I na kojoj je stanici sad,
koliko čekanja na
krila spokoja?

U sutonu često zvona čujem,
pomislim da me ustvari
na Zemlji i nema,
samo sam sjena koja žali
što nisu joj nikada
osvanuli oni dani
koje je čuvala
u molitvenim rukama.

Znali su svi da si godinama cvjetao u pjesmama, da si izranjao iz dubine moja dva smeđa jezera. Žudila sam za tvojom dobrotom, ljubih te pod zvjezdanim nebom, krasih te mjesečevom krunom. Širih ti lepezu kralju moj, lepezu melodije srca. A onda se razbudih anđele, nigdje tebe, tek u oku suza plavetnila puna. Usamljen glas to je. Htjedoh te razbuditi u boli svojoj...htjedoh da postojiš safiru mili' htjedoh da netko nemirnu me smiri. Na obali sna plačem, suza si i sve si ti uz Boga moja tajna si. Sve moje ipak te živi, budim se i usnim sa dobro jutro i laku noć tebi srećice rajska. Progovori šutnja tvoja u sred srca moga. Ti me bar uvijek nađeš, jer ti si ljubav u meni trajna. Neka te sanjam, miluj me svjetlosnim krilima, ostavi još malo među živima, pa me sakri u te oči plave, u ta rajska mora da me probudi bezbolna zora. Anđele tugo slatka, pjesmo vječna dolaziš ko rosa na ožednjele mi usne. Ne drhte jer te vole, ko polumjeseci sjaje, tebe taje. Leti, čuvaru mili, u snoviđenju mi dođi da na tvojim krilima izjadam ove neobjašnjive dane i noći... 

DA ZNAŠ UNAPRIJED ANĐELE MOJ...

Dopusti da plamtim u sjećanju...
Ne briši me sad kad me ionako nema više.
Ti bar anđele znaš koliko ja ruže volim.

Oprosti što u meni brodolom bi,
što se vesla od čamca spasa prelomila.
Oprosti što su me krila tuge odnijela.
Mornarica više nisam mogla biti.
U ničemu se više nisam mogla strpiti...

Ispi najmirisnije sokove, likere od ruže.
Nazdravi u ime moje,
sad kada sve gotovo je.
Slavi ljubav koju sam živjela
u svojim grudima.

Pokupi vjence od ruža,
nježnost mi sada to ne pruža.
I reci im da ne plaču,
što jade srce svoje,
neka slave, sva moja bol ode.

Ružama im kaži anđele
da ljubav sam još uvijek.

Od svih tih ruža,
laticama ispiši ime moje.
Da znaju svi;
dok je ruža na Svijetu,
biti će i ljubavi moje.

Slavi me, sad kada me nema,
neka ostanem vječna ljubav i uspomena.

NOĆNA POSJETITELJICA

U očima mi žubore rijeke, ljubavi moja.
I Mjesec se noću krije u očima mojim.
Pjesmom ti uspavljujem dosadne sate.
Moj glas ljubav sveta boji, 
ma znaš ga sa anđeoskim vjetrima talasa...
da ti pomiluje srce.
Iskri mi duša dok te uspavanog ljubim,
zvijezdama te prekrivam.

Krstarim po nebeskom svodu,
u lađi od sna...
samo da te nađem
i šutnjom snenog pokrivam.

Tko je koga zazvao anđele mili,
jedno drugo u isti glas srca...?
Nema veze, ti samo napravi gnijezdo
ptičici svog srca, i sanjaj me...
Neka ti meki jastuci budu lađa nebeska,
dok ja bližim se beskraju dana...
dok zora me odnosi u svjetlost gdje bivam nevidljiva.

Doći ću ti opet u noći mirisnoj,
biti ću s tobom u tvom snenom buđenju,
u bajki koju ti duša sanja.
Čekaj me na portalima sna,
uvijek ću doći, uvijek sa osmijehom na usnama,
nikada nebi sa ovim stvarnim suzama.

Žestoko u mene uroni noć,
jato crnih ptica, grabljivica.
Kljuckale su moje tijelo,
kao da život ne osjećam,
kao da sam umrla.

Suza nisam imala,
čak ni krik od bola.
Pogledi mi postadoše odsutni...
i glas moj postadoh njem.

U ljupku tajnu vjere,
skloni se duša moja.
Slatki umor i besvijest spasi mi dušu.

Svjetlost me odjenula
u onu vilu ljubavi za koju se molih.
Molitva je ruho skrojila,
u osami smrtne ure.

Nasljednica sam ružinih dvora napokon.
Iz zdenca svetog vodu
u grlo točim, od boli ozdravljam.

Iz oka zemaljskog
srebreni grozd pada,
ne žalite najdraži, to je suza pomirenja sa sudbom.
Iz duše to su pozdravi
od Svijeta...

Zanosna robinja sada nisam.
Ne palite mi svijeće sreće više,
sad svjetiljka moje vječne sreće Bog je.
Ne plavite tugom srce,
zalud je sad svaka suza,
mene nema na Svijetu vašem nije mi dom.

u rijeci sam i u moru sam, katkad i u igri leptira...
tiha svjetlost što vam
na srce ko blagoslov utjehe pada.
Ne boli me sada,
postala sam uistinu mlada,
vrtlarica u Edenu Jeruzalemskom.

Oblaci su ovi bijeli, svilene maramice,
moja prozirna ruka uz pomoć vjetra,
pozdrave vam šalje,
iz beskrajne topline vilinskog nebeskog srca vječne ljubavi.

Volim vas, kao što nebo voli svoje osunčane zore i treperenje zvijezda.
Volim vas, kao što suha zemlja voli nebeske hladne kiše.
Volim vas, kao što anđeli vole svoj Svijet unatoč tome što je bolan.
Volim vas ljubavlju neizrecivom, volim vas suzom i osmijehom.
Volim vas i ljubim vjetrom, jer sam kao on...
smirim se, pa poletim da dodirnem tajnim krilima baš svaku dušu,
šaptajući; ღBog te blagoslovioღ...