Jesam, poput djevojčice sam sa šibicama i sve sam ih potrošila, u kostima mi zuji, mrzne, žeže ona nelagoda od pothlađenosti... nastaje i neka žega, mučeništvo se izmjenjuje. U toj bolesti sanjala sam toplu drvenu kućicu to valjda zna cili svit... ali promatrala sam samo sve te događaje kroz dubovni prozor. Gledala svoju dječicu kako se sa tatom igraju i pomažu mu donositi triščice za podložit vatricu u kaminu, gledala sam ga kako je radostan i hrabar netko od Boga moj. Čak sam i sebe tu viđala kako im donosim kakao i kavu, kolačiće koje sam izrađivala sa Gospom, Isusom i svetim Josipom... moleći ih da posvete moju obitelj. Bol me je odnosila u bezbol i opet noćas bolna se smijem, jer Isus me grije, Isus se za mene smije dok sniježi i tijelo se od promrzlina ježi. Kaže mi da mi ne treba šibica, da bi upalila kamin sa željenom dušom, nit moram promatrati sve te čežnje iz prozora. On je moj kamin i svjetlo vječne ljubavi i On će se za sve u mom životu pobrinuti. Poziva me u svoju Nazaretsku kućicu da uđem i da se grijem uz sveto ognjište, a Sveta Obitelj će mi isprositi moju obitelj zasigurno. Sve je moguće Svemogućem, od njegove predragocijene krvi sve novo nastaje.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 6.01.2024.
Nema komentara:
Objavi komentar