Nazovi me kako hoćeš, možeš reći i eno moje poezije šeta po 🍁🍂jesenjem lišću🍂🍁traži zalutalo djetinjstvo kako bi zaboravila da je odrasla, a da je sreće sada bi tu umjesto nje skakućala njena djeca i ona bi imala ono najposebnije ime; mama! Nazovi i 🍁🍂kišom jesenjom🍁🍂 ovu moju bol suza, okrivi godišnje doba jer sam ti bolesna od žalosti. Al ne krivi zimu❄ ako se ja smrznem❄ od neutješenosti, i ne krivi 🌿🍃proljeća🌿🍃 što me grijati neće, ljeto bi moglo reći da nisam imala zemaljske sreće.🌹 Nebeske ljude baš ovdje na ovom tlu neće. Trebaju mi krila, a bol ih polomila. U grane sam zapela davno, nabolo se srce na drvo suda, nisam baš toliko ni kriva ni luda... samo to tako izgleda od previše osmjeha i kad treba i kad ne treba. Branim se radošću i kad me ptice rugalice kljuckaju u rane davne, u rane nove... Krvarim... moram... znam to... a pomalo mi krivo... što nisam rođena u vremenu bez boli i ratova, u vrijeme koje je bez grijeha, bez mana... a sva sam od tuge i beznađa kušnjama podlegla, kroz križni put predugo krvarila... ostala mi molitva koja je moja nada jedina da ću otići u takav svijet vjere, gdje nas Bog gleda i uslišava po ljubavi. Sve gubim... kao lišće ovo venem... tijelom... ali dušom ću ja u nebeska vječna proljeća milosna. Gledaj svijete po mojoj duši kako jesen postaje proljetna i kad je tijelo od suhog lišća. Gledaj kako pjesma doziva utjehu Raja... i biva uslišena u dan milosni...
🍁🍂Ana Emanuela🍁🍂
Nema komentara:
Objavi komentar