Od mnogo iverja zacipljenog u vene, od stakla koje para moje srce, od žege u kostima i grčeva strašnih sagradih našu nebesku drvenu kućicu ljubavi moja. Da te imam svake sekunde u sebi, kraj toplog kamina gdje rajska glazba svira, jer i bolesni imaju pravo na lijek. A ja slađano ne vjerujem ni u jedan drugi lijek osim Kristoliko ljubiti. Zato nisam još ni umrla, smatram se voljena od anđela, a ustvari u meni je osjećaj kao da si ti onaj koji je umro i živi u meni, a ja patim za onim tko me uistinu volio bez obzira na sve moje mane i ludosti. Ono kao da ludim, a znam da zbog boli ne smijem da te izgubim, bio bi grijeh odustati nakon toliko čekanja. Pa te dušom imam, bar je ona mala leptirica koja je uvijek iza tvojih leđa, kao šarena čuvarica svoga čuvara. Strašno mi se spava, vidim ti lik... novi smo moja ljubavi. Mene kao tijela nema, pa sam ti lipa najlipša u tom duhovnom ruhu. Pusti me tu u tvom srcu da odmorim, da zraka svježeg udahnem. Da ti pjevam dok slušaš melodiju svoga srca. U nama smo oduvijek i zauvijek! Iz ljubavi svete ne budi me. 💦🕊
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 10.05.2022.
Nema komentara:
Objavi komentar