Imala je svoj svijet...
i obdržala ga je postojanim u sebi.
Bol joj nije iz ruku istrgnula ruke anđela...
Suza do suze joj nije zamaglila vid,
još je bolje kroz te kristaliće emocija
dušu svoje duše viđala.
Nekom se je eto nesavršenog tijela sviđala...
Jer je bila jednostavna i iskrena,
pod križem blagoslovljenih
raspjevanih usana.
Da bila je ona ptica bačena u krletku,
punu trnja, od kojeg je cvjetni vjenčić
Kristovima plela...
uslišila bi joj se za njih želja...
Nekako joj je uspjelo biti ljubav dok boli,
znala je da je Isus voli.
Da je iz vida ne ispušta.
Znala je upravo po tim
melodičnim suzama i osmijesima nade,
da joj muka baš sve ne krade.
Već da sa njom dobiva
sveto nutarnje viđenje,
da je stvarnost upravo to
ljupko vjerovanje u
ljubav koja ozdravlja.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 12.12.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar