Da li ti zasniježi sjećanje... da li ti padaju kiše nad uspomenama... ili si dozvao sunce, da se stvori duga između moje i tvoje duše, sve bi rada da obojiš u nadu... Jesi li ti to odsutan u svojim očima, da bi moje sjale.... život mi u ovom bolu dale...!? Tko si ti što me čuvaš, tako dalek a tako moj. Svjetlucam ko roj zvijezdica u noći, dok te volim beskrajnom čežnjom. I koda čekam da me poljubi Mjesec da ti se vratim. Koda čekam da se ne budim. Jer kako nadživjeti mučeništvo, osim mučenički umrijeti. I ako to moram, sa osmijehom ću i 100% vjerom u ljubav. I briga me, naći ćeš me, u kakvom god obličju, može i kao sjaj duše, ionako ne ličim na ovu patnju tijela ni malo. Zato i jesam još ovdje živa, ovdje gdje sam te htjela dočekati. Ali mogu bilo gdje sada... ionako već svjetlucam... već se odvajam od svoje zemnosti... Malkoc me prisvoji... roj svojih krijesnica pusti u dušu... neka me ima tu gdje ti postojiš, pa probaj kako je kada me vječno pustiš... hoće li ti uspjeti... od tijela se čovjek začas odvoji, ali od duše koja mu znači može li? 🕊
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 19.12.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar