Prije misli o meni i tebi,
postojale su samo doline bola,
škrgut osude tijela moga.
Vika na križ moj da me ne voliš,
jesu osudli su me na neljubav davno.
Osudiše me mileno moje na
misli o ilovači i o tome da mi cvijet
nitko na grob neće donijeti.
Da nema mojih ruku voljenih...
da izrugali su me i rasplakali.
Bio si ćutnja u mojoj krvi,
bio si nepomičan i nestvaran,
tražila sam ti oči tamo gdje
me lažu i ne vide me.
Morala sam probati povjerovati
da si me našao, a mileno nisi.
Sve je iluzija fatamorgana muke,
samo Isus mene drži za ruke.
I znaš čudno je šalje mi vedre misli
i kada mi se disati prestaje.
Vidim tebe i dječicu našu,
vidim nebeski stan i
to je ljubavi moja sve što ja imam
pod križem, sav moj imetak.
Vjera jedino moje,
vjera da me Bog preobražava
da te mogu osjećati u duhu.
I nema veze što te nema,
junakinja sam ja, morala sam to postati.
Nije baš bilo izbora.
Morala sam pjevati i kad bi zanjemila.
Morala sam te voljeti i
nastavljam sanjati,
kažu mi nije ti vrijeme za umrijeti,
a meni se neda bez očiju anđela dalje
živjeti, nekako me križ osakati.
Tu sam na pola puta do Sionske gore,
jelenče reci mi da čekaš me gore.
Ako ti se neda za ljubav moju boriti,
ostavi me tu u dolinama vapajnim.
Sakrit će me jednog dana humak,
i bol i ljubav moju sve će
prekriti zaborav.
Ali ipak još mi pokloni po koji san,
o vječnoj radosti.
Od 💗 Ana Emanuela, Bilaj 5.08.2021.
Nema komentara:
Objavi komentar