Iz moga si romana duše,
rođen da postojiš baš za mene.
Svaka moja suza i osmijeh
na tvome licu osvane
kao suosjećanje.
Iznikla ti krila
iz istine, ljubavi, nade i vjere.
Svi su prolazili kao sjena,
a tvoja vedrina se približavala
da mi križ obasja tajnom Neba.
Bio si tu kada to treba.
Kad zaboraviš da vrijediš,
kada od tuge počneš da blijediš,
ti si mi molitvom vapajnicom
vratio krvotok u život.
Anđele i zimi si ti
moj proljetni cvijet
koji mi dušu
mirisima svete ljubavi grli.
Muku moju ispijaš,
nazivajući je rosom blagoslova
za svoje latice.
Drugačija su shvaćanja tvoja,
od svih tužioca moga bola.
Nikada mi nisi križ osudio,
nikada dušu i tijelo udario,
ti si moju bol blagoslivljao.
Nebo si zazivao da mi da
osjećaj da me čuvaš ti
od svijeta drugačiji,
pun svete trpljivosti,
da ne moram biti sama
u sred ovih ralja valja mi
ljubav anđeosku osjećati.
Tvoja je duša duši mojoj kisik,
šapuće strpi se u tijelu
bolnom sa svjetlom vjere ostani.
Bdi, i budi radosnica Božja.
Tvoje je srce mome srcu ljubav
koja dolazi iz rajskog svijeta.
Ti si blažen osjećaj
prisutnosti čuvara.
Netko tko je tu stalan
i nemoguće je da ode...
nemoguće je da odustane tješiti.
Anđeli se ukazuju u muci,
jer Kristu služe.
Ne mogu da rastuže,
sa poda prašnjavog
krilima me
miomirisne utjehe podižeš.
Kažeš mi nikada ne odlazim,
ne mogu pored tebe
tuđi postati, ne želim.
Jer želim tvome križu služiti,
biti mu Anđeoski cvijet,
čije latice upijaju tvoj
znoj, krv i suze...
odnoseći ih Bogu.
Kažeš mi;
I da znaš sjedinjeni smo,
jer trnje tvoje paše uz latice moje
osjećaj su za
anđeosku Kristoliku ljubav.
Mi zajedno činimo ružu vjerne ljubavi.
Od ❤ Ana Emanuela,
Bilaj 7.12.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar