Ne znam točno zašto sam u stalnim porođajnim mukama, ne znam zašto sam razapeta od rođenja, zašto je iz dana u dan tužnija bol i patnja tijela, a za čudo radost duše uvećana. Trudovi su mi strašni, boli do kosti, a sve novo što se rađa je samo pjesma, ne nisam trudna mada tako djeluje u očima stranaca, niti imam tumor u trbuhu, niti sam nakaza, niti sam prikaza, samo sam obična cura koja voli Boga, koja je trebala biti žena, nečije blago i radost, nečija supruga i mama, imati svoj posao i osnovati obitelj, a ostala sam zarobljena u ovom napaćenom tijelu, u kome bdijem i ljubavlju duše tješim svijet. Kako mi je u ovom tijelu sa kojim se ajmo reći služim da bi me primijetili na zemlji, ne zna nitko samo Bog, koliko sam poruge i čuđenja zadobila, koliko suda, bila sam im i grešna i luda, već onako malena učahurena rugobnog tijela... znali su samo okriviti me i sad me krive za moju tužnu bol. A nešto je u meni poput Čistilišnih muka i jauka rekla bi, a snaga moje vjere zaziva milost Tješitelja i On me hrabri, umornu uspravlja, čudesno dušu nasmijava. Žeže plamen velik u kostima i znam to me Duh Sveti oblikuje po svom... Po Bibliji znam, Božja Riječ kazuje da se rađamo za Nebo, da se kroz bol križa usavršava duša za ono od vječnosti. Nije bitno što ljudi kažu znam, al ranjena mi duša djetinja, koja je htjela postati prekrasna Princezica i u ovom zemaljskom ruhu ne zasmetati bolom i manama nikome. Znam u nebeska ćemo tjelesa, porodit će se duša moja, izaći ću iz ove čahurice kao leptirica, olakšana i spašena u milosti Kristovoj. Trpim iz ljubavi za Krista i za sve Kristovo. Bol me poučila svetoj vrijednosti, mada sam umorna i voljela bi se vratiti Nebu, poroditi iz muke u vječnu ljubav. Nadam se da ću zaslužiti bijelu haljinu, da ovo crnilo skinu sa mene sveti anđeli. Nadam se jer sam pomalo umorna i iscrpljena od čekanja, pomalo odustajem, a ne bi trebala. Treba mi snage svete da ne budem kukavica, da tražim ako treba još veći križ, jer je tada i veće blaženstvo duše, stupanj svete ljubavi Raja u koji bi voljela otići. Evo pričam o sebi, jer znam da nas ima sličnih i želim melem da si budemo. Samo je netko dušom napaćen, a netko tijelom.... Drage dušice Božje ispisala sam svoju patnju da bi ublažila vašu govoreć o vrijednosti nutrine, o kojoj Bog brine oblikujući nas kroz patnju po svom. Oduvijek sam pod križem i vjerujem da je on most do Raja... ustrajmo skupa, ljubeć sveto... sjedinjujući svoje trudove sa trudovima svih svetih i blaženih, muka je blago koje ima vrijednost spasenja, kada je prikažemo Bogu. U nebeskim stanovima sve je ono što volimo.... što je ljubav naše duše, ako Bog poželi može se dogoditi i za života, jer mane nisu prepreka ljubavi istinskoj. Ako istinski želiš ljubav doći će... kao i sve što sanjaš u molitvi i vapiš milost Kristovu. Sve te tvoje u srcu i duši nađe, ljubav se snađe, kako te dotaknuti blagoslovljenom mišlju... zato i u najvećoj muki misli na ono što ima doći i nikada neće proći, što voliš tebi pripada od Boga. Jednom ćeš biti sama radost uslišana, bezbolna, bez rana i mana. Kao što već i sada jesi u očima Boga Živoga i u srcima onih koji te istinski poštuju, vole i za tebe mole. 🙏🕊️
Od❤️ Ana Emanuela, Bilaj 29.08.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar