dok tvoj zagrljaj ne bude povoj
mojim ustajalim ranama.
Šteta što sam izgubljena u patnji,
što me bol od tebe sakriva.
Tužno je što ti je lice nepomično
i tvoj me suosjećajni dah ne dotiče.
A kada plačem, to su kiše
iz ovih prašuma u kojima bdijem.
Na listovima drveća ostavljam
tragove svoje melodične duše,
nebil nekom bila utjeha
ovako neutješena.
Zvonik mi srce, iz kojeg me
tajna rajska potiče na molitvu.
Krik križa blažim vjerom.
Čut će me Onaj koji je
vjeran i istinit.
I razbudit će me tamo gdje si ti.
I ako mi karanfil bude krvario
na usnulim usnama...
znati će svi da je taj cvijet vječnog
pripadanja ostavio
onaj koga zazivam.
Smrću ću te naći,
jer ću tad biti oslobođena okova.
Ostati će samo moja duša,
a duša uvijek nađe ljubav.
Uvijek zaplače u očima
koje ju vole!
Kada umreš čudesno te zavole.
Čudesno prestaneš imati mane,
čudesno ti cvijeće izraste
iz tijela. I bivaš duša rascvjetana.
Od 💜 Ana Emanuela, Bilaj 6.03.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar