tvrđavu osvajaju suze,
a sva je od osmijeha bila,
svoju nutarnju ljepotu nije krila.
Zastavu pobjede na nju stavlja,
sebe kruni jer je ima.
A ne zna ratnik loš da se žena
mačem ne dobiva.
Krvari duša i iskrada se,
kroz tunele uplakane, svjetlosne.
Izranja u novu postojanost,
ostavlja mučenika tijela i duše.
Oči tople beskrajne otvaraju
njene oči zarobljenice tuge.
Ona napokon gleda,
isprošenu dušu sa Neba.
Onog koji osvaja
cjeljujućom ljubavlju.
Ponovo se rodi, jer joj posta
tvrđava Junak Kristov,
u čijem tijelu kao duša
najvoljenija spava.
Možda tijelom ne oživi,
jer je slomi patnja stara,
ali duša joj se smiri,
u tajnosti vjeroga čuvara.
On sad diše, na nju miriše.
I svi su shvatili da se
u čovjeka naselila ljubav
i preobrazila ga u anđela.
Od ❤ Ana Emanuela, Bilaj 28.03.2020.
Nema komentara:
Objavi komentar